Mala slatka tinejdžerica protiv jakih snaga CIA-e

HANNA SAD, Njemačka 2011., akcijski, 112 min. R: Joe Wright Gl: Saoirse Ronan, Cate Blanchett, Eric Bana, Jessica Barden, Olivia Williams Ocjena: 3/5 Scenarij za film Hanna nekoliko je godina biran na tzv. crnu listu najboljih scenarija prema kojima nije snimljen film, a koju sastavljaju čelnici holivudskih studija. Navodno su se za njega zanimali Danny Boyle i Alfonso Cuaron, no na kraju je dopao u ruke britanskom filmašu Joeu Wrightu specijaliziranom za rafinirane dramske komade kao što su Ponos i predrasude ili Okajanje. Iz potonjeg je u Hannu poveo i fantastičnu klinku teško izgovorljivog imena, Saoirse Ronan (iako neki kažu da je ona zapravo povela njega), i učinio je hladnokrvnim strojem za ubijanje, filmskom heroinom kakvu rijetko srećemo.

O čemu se radi?

U prvoj sceni pratimo blijedu djevojčicu u lovu na jelena, nakon što ga pogodi strijelom i sustigne, ispričavajućim mu glasom kaže "Nisam pogodila srce", a zatim preciznim hicem iz pištolja prekine agoniju. Hanna je tinejdžerica koju je otac u bespućima finskih šuma istrenirao po svim pravilima CIA-e, pa i bolje: djevojčica je u stanju ubiti zakretanjem vrata bez da trepne, govori sve svjetske jezike, uključujući i arapski, zna enciklopedijske članke napamet, no nikada nije srela druge ljude.

Razlog ovakvom odgoju/dresuri jest u agentici CIA-e Marissi Wiegler, kojoj je iz nekog nepoznatog razloga iznimno stalo da Hannu i njezinog oca Erika zbriše s lica zemlje. U trenutku kad Hanna zaključi da joj je dosta života među jelenima, započinje naoko neravnopravna borba između blijede djevojčice i jakih snaga CIA-e, a za razloge spora morat ćemo pričekati gotovo do kraja filma.

Zašto gledati?

Postoji u Hanni neka neobjašnjiva privlačnost koja me zarazila već od prvog gledanja trailera. Sugerira film sličan Bessonovoj Nikiti, hladan, jeziv i uzbudljiv. Ima nešto jako čudno u načinu na koji se u Hanni spajaju elementi špijunskog hi-tech trilera i atmosfera bajki iz braće Grimm, a ima i nešto fascinantno i zastrašujuće u prizoru blijede, krhke djevojčice koja ubija lakoćom i hladnokrvnošću profesionalnih egzekutora. Kao, primjerice, u ranoj sceni u tvrđavi CIA-e u kojoj se obračunava s Marissinom dvojnicom. Uvijek je šteta kad najbolja scena filma dođe tako rano. Ništa u preostalih sat vremena nije niti izbliza tako zastrašujuće.

Mora se priznati da unatoč nemalim slabostima, film drži pažnju sve vrijeme trajanja, redatelj nabija solidan tempo, prate ga Chemical Brothersi, bez kojih ne može proći niti jedna akcijska sekvenca, a glumačka trojka u kojoj su pored Saoirse još i Eric Bana i Cate Blanchett, iako ne u svojim najreprezentativnijim izdanjima, intrigiraju, osobito Cate, koja je izvrsna čak i kad je svedena na posve jednodimenzionalnu negativku iz bajki – zlu maćehu, vješticu ili vuka.

Zašto ne gledati?

Nažalost, sve ono što ovaj film čini privlačnim, sva ta bizarna atmosfera, neobični likovi, vizualna ljepota i montažna dinamika, ostaju nedorečeni, ostaju tek mamcima iza kojih ne stoji pravi sadržaj.

Redatelj Wright jako se trudi akcijskoj formi dati neki artistički i intelektualistički štih i neprestano ostavlja dojam kao da ima nešto važno poručiti, pa pratimo kako djevojčica otkriva svijet, kako pali-gasi neonku kad otkrije struju, kako fascinirano promatra sretnu obitelj na proputovanju kroz Maroko, kako skoro ubije mladića koji je pokušava poljubiti... ukratko čekamo da taj neobičan i enigmatičan film dobije poantu kakvu zaslužuje, no umjesto nje dočekamo tek dramaturšku dosjetku, simetrični završetak filma, puku formu koja, kao što je često slučaj s nacifranim ambalažama, služi tek kako bi prikrila manjak sadržaja. Iako je riječ o filmu velikih autorskih ambicija, Wright ne uspijeva ostaviti ikakav osobni pečat. Uostalom, sličan je slučaj bio i s njegovim prethodnim ostvarenjima.

Dakle...

Ne bi bilo pošteno reći da je Hanna loš film, ali još bi manje bilo točno reći da je dobar. Hanna je u prvom redu podsjetnik na ono što je moglo nastati uz malo više scenarističkog truda i u rukama nekog većeg macana, poput Finchera, Singera ili Nolana. Dakle, dobar materijal za remake.