Eastwoodov posljednji film Cry Macho gorko-slatki je pokušaj otkrivanja smisla života i što znači biti muškarac

Kada je vrijeme za povlačenje? To je pitanje koje mi visi nad glavom otkad sam pogledao posljednji film legendarnog redatelja i glumca Clinta Eastwooda, Cry Macho. Neki će slijediti mudru izreku da je najbolje povući se dok si na vrhu, a drugi će tvrdoglavo ići dalje sve dok, najčešće, njihova zvijezda ne prestane sjajiti. Quentin Tarantino je dobar primjer redatelja koji je na dobrom putu da se povuče u pravo vrijeme, pod pretpostavkom da će njegov deseti i, prema njegovim riječima, posljednji film biti uspješan. „Većina redatelja ima užasne zadnje filmove“, iskreno je ustvrdio Tarantino.

Eastwood je njegova sušta suprotnost, čovjek koji u 91. godinom jednostavno ne želi odustati. Pa makar i po cijenu neuspijeha, do posljednjeg daha. Ljubav prema filmu i umjetničkom izričaju za njega je očigledno prevelika da bi poput „pravog“ kauboja odjahao u suton vlastita života. Je li to greška, je li se trebao povući? Treba li se povući? Teško je reći. Nema sumnje da je ideal otići pod vlastitim uvjetima, u pravo vrijeme, dok su „dionice još uvijek visoko“, kako često zna reći legenda MMA-a George St-Piere. Ali, ima nešto totalno ludo i romantično kada netko ne odustaje i sa strašću ide dalje, bez obaziranja na tuđa mišljenja. Posebice, kada je u pitanju veličina poput Eastwooda.

Cry Macho definitivno nije užasan film, pa ipak nije ni sjajan. Ostavlja gorko-sladak dojam dok gledate čovjeka koji nestaje i velikog umjetnika čija kreativna snaga slabi. A to se osjeća posebice u domeni glume, gdje se Eastwoodove godine, tj. fizičko stanje, jednostavno ne podudaraju na adekvatan način sa svim zahtjevima uloge i scenarija. Zbog toga neće biti neobično ako vam film bude depresivan, iako pokušava biti optimističan sa svojom krajnjom porukom.

U potrazi za smislom

Originalni scenarij za film napisao je N. Richard Nash. Nakon što ga je 20th Century Fox dva puta odbio, američki pisac je 1975. scenarij preradio i objavio u formi romana. U razgovoru za Parade Eastwood je otkrio da je priču filma dobio na razmatranje prije gotovo 40 godina, ali nije želio ući u projekt jer je znao da je liku bila „potrebna kilometraža“, tj. osjećao je da je previše mlad za ulogu.

Siguran da je sada sazrijelo vrijeme, Eastwood je utjelovio ostarjelu bivšu rodeo zvijezdu tijekom 1980-ih godina. Dok je Mike Milo nekada bio čvrst, žilav, dominantan, fascinantan, uzbudljiv i poželjan, sad je na rubu društva kao usamljeni, umirovljeni kauboj ozbiljno ozlijeđenih leđa. Ispijajući whisky živi povučeno, provodi vrijeme promatrajući krajolik i nebo iz mira vlastitog vrta i čekajući, kako se čini, još samo jednu konačnu stanicu – smrt. „Znači, ne zaključavaš vrata?“, pita ga njegov bivši šef Howard, na što Milo znakovito odgovori: „Nemam ništa vrijedno krađe.“

Howard ga nagovori da mu uzvrati uslugu i dovede njegova 13-godišnjeg sina Rafaela iz Meksika gdje živi s problematičnom majkom Letom. Kako to obično biva u sličnim filmovima koji tematiziraju slučajan odnos odrasle osobe i djeteta, Rafael i Mike se sprijatelje transformirajući jedan drugog tijekom neočekivane avanture. Svojevrsnu sporednu, ali ključu ulogu odigrao je Rafaelov pijetao kojega je nazvao Mačo jer je s vremenom izrastao u odvažnog i jakog borca u ilegalnim borbama pijetlova. Mačo nije samo poveznica između dječaka i muškarca, on je kao središnji simbol okosnica ovog egzistencijalističkog neowestern filma ceste u potrazi za smislom.

Biti mačo je precijenjeno?

Što znači biti muškarac? I što o tome može objektivno reći starac koji posjeduje životnu mudrost i iskustvo, ali je fizički oronuo te starenjem istrošena i dotrajala blijeda slika sebe? Što je smisao postojanja, što je vrijedno umiranja i za koje stvari je vrijedno živjeti? Sve se to prelama kroz lik Mikea, ostarjele varijante Prljavog Harryja, čovjeka bez imena iz Nepoznatog zaštitnika (High Plains Drifter, 1973) ili spaghetti westerna Sergia Leonea, koji je s godinama promijenio pogled na svijet. Na Rafaelovu primjedbu da je nekada bio jak, čvrst, „nešto“ dok je jahao bikove i konje, a sada je slab, Mike mu uzvrati podužim govorom prepunim gorčine o precijenjenosti mačizma.

„Nekada sam bio puno toga, ali sada nisam. I reći ću ti nešto, ta mačo stvar je precijenjena. Funkcionira savršeno za njega [op.a. pijetla], ali je precijenjena. Samo ljudi koji pokušavaju biti mačo kako bi pokazali da su borbeni. To je otprilike sve s čime završe. I sjediš tamo i puštaš da bik gazi po tebi, dopustiš da te konj baci 15 metara u zrak. Kakav idiot. Samo bi idiot bio u toj profesiji. Kao i sve drugo u životu. Misliš da imaš sve odgovore, a onda shvatiš dok stariš da nemaš ni jedan. Dok odgonetneš, već je prekasno“, kaže Mike.

Trenutak nakon te besjede potrčko Rafaelove majke zabije se automobilom u njihovo vozilo kako bi ih nasilno zaustavio i uz pomoć pištolja vratio Rafaela majci. Ironično, spasi ih upravo borbeno raspoloženi pijetao Mačo koji razoruža iznenađenog negativca. Čini se da je Eastwood time ogorčene i zajedljive Mikeove misli kvalificirao, odnosno nadopunio jednim važnim uvjetom. „Da, istina, možda mačizam doista je precijenjen ako je u funkciji samodokazivanja, slave i puke dominacije nad drugim bićima, ali je nužan onda kada je u pitanju zaštita života i dostojanstva“, čini se kao Cry Macho  sugerira. Drugim riječima, biti jak i snažan znači moć i vrlinu onda kada je snaga usmjerena prema pravednom cilju, a ne u svrhu pukog pozerstva i bildanja ega.

Gdje je nestala čarolija?

Film ima više problema, iako je gledljiv i posjeduje relevantnu poruku. Pored predvidljivosti, jedan od najvećih je povremeno loša, necentrirana gluma izvan takta, tj. izvan forme. Eastwoodov lik je, kako sam već naveo, kao vrlo star čovjek nekalibriran sa zahtjevima njegove uloge, pa se doima prilično neuvjerljivo onda kada, primjerice, kroti divljeg konja, dok upada u fizičke sukobe s daleko mlađim muškarcima ili kada ulazi u romantičnu vezu s dosta mlađom ženom.

Cry Macho nudi optimističan kraj, viziju smisla čak i u poznim godinama kada se čini kao da je sve gotovo, ali mu nedostaje čarolija kakvu su stvorili, primjerice, Johnny Depp i Marlon Brando u Don Juan DeMarcu (1994.). Teško mi je odagnati osjećaj da nešto nije u redu s filmom, da nešto ne valja, i ne mogu prestati razmišljati nije li sad pravo vrijeme za...?