Avatar je ponovno došao u hrvatska kina: Evo zašto je još uvijek bitan i ima li nastavak šanse biti uspješan kao original

Kada je u pitanju Avatar Jamesa Camerona uvijek sam bio negdje po sredini između mrzitelja (uglavnom hipstera i napornih snobova koji ne gledaju dalje od nezavisnih, umjetničkih, teških drametina), na jednoj strani, i fanatičnih zaljubljenika u film koji ga dižu na pijedestal najboljih filmova svih vremena. Sjećam se da sam uživao gledajući ga u starom osječkom kinu Urania, ponajviše zbog njegove eskapističke naravi, čiste filmičnosti obilježene opsesijom pokretom i slikom-akcijom te, ironije li, nepokretnog protagonista, tj. paraliziranog američkog marinca, koji unatoč svim nedostacima postaje nešto poput Nea u Matrixu, odabran za djela daleko veća nego što je itko mislio da je bi bio u stanju ostvariti.

Za razliku od do tada viđenih znanstveno-fantastičnih djela, Cameron je u tehničkom smislu otišao dalje spajajući stvarnu, živu akciju i animaciju na toliko realan način da je zagazio u prostore kojima se malo tko do tada usudio približiti. Napuštajući distopijski svijet na uništenoj i iscrpljenoj Zemlji, koja je u proširenoj, ne-kino verziji vizualno prikazana bladerunnerovski, s protagonistom doslovno napuštamo i sve što je do tada bilo viđeno u nešto sasvim novo i originalno. Neoskvrnjeni raj, mjesto utopije čiju ravnotežu samo tuđinac može narušiti. A taj tuđinac, dijabolični stranac i neprijatelj kao u klasičnom obratu iz Zone sumraka zapravo je - čovjek.

Dugogodišnja praznina

Te 2009. godine svijet je izgledao sasvim drukčije. Od tada se puno toga promijenilo ne samo u filmskoj industriji, načinu kako gledamo filmove i kinima, nego i kulturi, društvenim i političkim odnosima. Stoga je Cameron, svjestan svega toga i velikog 13-godišnjeg procjepa, uoči premijere nastavka Put vode krajem ove godine, odlučio remasterirati i ponovno vratiti u kina prvi Avatar. Uz pitanje koje ga je inicijalno mučilo, prije nego što je trailer za Put vode eksplodirao gledanošću, naime, može li se suvremeni gledatelj ponovno povezati s likovima i pričom, postavlja se također pitanje koliko je film uopće relevantan i danas?

Gledajući more uništenih olupina tenkova i vojne opreme, razrušenih zgrada, kuća, domova i zagađene prirode, gledajući sulude odluke ruskog diktatora, ostarjele budale koja je sa šakom bliskih idiota spreman uništiti suverenu, međunarodno priznatu državu, pobiti toliko života i žrtvovati vlastite ljude, a u konačnici i razoriti čitav svijet radi čiste volje za moći i kontrolom, ne mogu reći da nisam razmišljao o smislenosti pisanja o filmu. Posebice ovakvom jednom, dizajniranom da nam probudi ono dječje čuđenje i fascinaciju, i prenese nas u egzotično-fantastični svijet, naizgled, beskonačno udaljen od realnosti.

No, Avatar je i dalje začuđujuće relevantan film, ne samo estetski, budući da vizualno izgleda i dalje dobro i kompetitivno velikom broju suvremenih filmova, nego i zato što se Cameron kroz filmsku alegoriju dotaknuo bitnih stvari za ljudsko postojanje. Kamo i kako idemo? Koja je svrha života? Koji je odnos prirode i tehnologije? Koji je odnos uma i tijela? Što je sloboda? Što je sreća?

Jednostavno, neoriginalno, ali...

Priča je, doduše, vrlo jednostavno strukturirana, konvencionalno ispripovijedana u tri čina koja, ako se bolje pogleda, prati junakov put i put humanoidnih domorodaca Na'vi na planetu Pandora, bogatom iznimno vrijednom tvari unobtainium. Cameron je pritom pametno implementirao scenarističku paradigmu "junakova puta" o arhetipnom junaku koji tijekom putovanja, gazeći iz poznatog, sigurnog svijeta u nepoznati, nesigurni i onda nazad u svijet sigurnosti, odbacuje vlastiti ego radi nesebičnog žrtvovanja i spašavanja šire zajednice domorodaca, što je u konačnici finalizirano ponovnim rođenjem, odnosno ultimativnom transformacijom u novo umjetno stvoreno tijelo.

Ta jednostavnost priče, deriviranost njezinih elemenata iz prijašnjih filmova i mitologije te stereotipiziranost likova, obično su na meti kritičara kada žele srozati njegovu vrijednost. No, Cameron je to učinio planirano i namjerno kako bi kroz poznate elemente pružio čisto filmsko iskustvo i prenio značajnu poruku. Razlog zašto je film toliko gledljiv i danas upravo je autorova kompetentna implementacija raznih arhetipa, poput, primjerice izabranog nesavršenog junaka koji se izdiže iz duhovnog siromaštva do duhovnog bogatstva te poput Krista donosi slobodu putem samožrtvovanja. Arhetip dobra, nadalje, simbolički je reprezentiran kroz svjetlost i svjetlucanje šume, a arhetip zla simbolički je utjelovljen u hladnim, monotonim, maslinastim i sivo-crnim bojama strojeva.

Avatarova lijeva ideologija environmentalizama i kritika korporativizma putem sukoba prirode i moderne tehnologije, odnosno iracionalnosti Istoka i racionalnosti Zapada, izvire iz svake pore filma. Poziva nas da prirodu ponovno doživimo neotuđenim očima djeteta, da s njom ponovno uspostavimo vezu izgubljenu urbanizacijom, razvojem tehnologije i informacijskog društva. Utopistička ideologija filma se sastoji u dihotomiji, dva nepomirljiva principa i načina postojanja koji isključuju jedno drugo. Naime, sugerira da priroda i moderna tehnologija ne mogu imati mirni suživot, iako je sasvim jasno da bez tehnologije čovječanstvo nema šanse opstati, a priroda nije tako benigna sila kako bi se naivno moglo misliti. Sugerira da je moguć magičan svijet u kojemu ljudi i priroda žive sretno u nekakvom ekvilibriju energija.

Možda privremeno i je, sve dok je na razini jednostavnog plemenskog stanja uma bez razmišljanja o opstanku vrste i nakon što planet čovjeku prestane biti dom. Međutim, tu zalazimo u dublja metafizička, etička i politička pitanja daleko izvan opsega ovog osvrta, a koja bi trebala odgovoriti na pitanja što sve postoji, koji je status ljudske zajednice i pojedinca unutar strukture postojanja, kako to što postoji određuje što trebamo činiti, kako se trebamo organizirati u širu društvenu cjelinu i kako djelovati u sklopu te cjeline.

Paradoks Avatara je, kako su već primijetili kritičari, da u konačnici protagonist Jake Sully mora uz pomoć "prirodnih" procesa na tuđinskom planetu prijeći ultimativni ritual prijelaza u naprednom tehnologijom umjetno stvoreno tijelo na osnovi domorodačkog i ljudskog DNA. Time podsjeća i da potraga za nastanjivim svjetovima možda neće biti dovoljna i jednostavno rješenje ako želimo preseliti ljudsku vrstu jednom kada nam Zemlja prestane biti dom. I možda ipak postoji način kako pomiriti prirodu i naprednu tehnologiju?

Ima li Put vode šanse u suvremenom svijetu?

Avatara ne bih nikada okvalificirao kao remek-djelo, iako je u pitanju vrlo dobar film, vjerojatno među najboljima u žanru znanstvene-fantastike. Razmišljajući o tome zašto je to tako, kao glavni razlozi mi padaju na pamet osrednja gluma, ponegdje čak i loša, izražena melodramatika, sladunjavost, karakterna nedosljednost protagonista (neuvjerljiv prijelaz od paraliziranog marinca na rubu društva pa do neiskvarenog djeteta otvorena uma), narativna neoriginalnost, prosječni dijalozi i predvidljiv, klišeizirani kraj. A tu su i neke osobne preferencije, budući da sam uvijek bio skloniji znanstveno-fantastičnom hororu i mračnijim, nazovimo to "ozbiljnijim" filmovima, umjesto eklektično-ezoteričnim new age fantaziranjima o animiranom svijetu u kojem postoje zmajevi.

Film izgleda jako dobro na velikom platnu, čini se svjetlije, a boje su intenzivnije. Pametna je bila odluka što je izostavljen suvišan i kvalitetno inferiorniji uvod na Zemlji iz proširene verzije. Zbog toga se konačno djelo doima koherentnije, ujednačenije i estetski konzistentnije. Sjajna je to prilika za podsjetiti se kako je izgledao i zvučao u prostoru za koji je i stvoren, prije nego budemo imali priliku vidjeti nastavak. No, nemojte se čuditi ako utjecaj filma ne bude kao u trenutku kada se pojavio, jer definitivno je ostario i nedostaci su sada vidljiviji nego ranije.

Na kraju, nameće se pitanje kako će proći Put vode u suvremenom svijetu? Teško mi je reći. Ali, ima li šanse? Sigurno da ima, a ako ima smisla zaključivati na osnovi interesa i velike gledanosti trailera, Avatar bi opet mogao biti iznimno komercijalno lukrativan. Fokusiranost na obitelj čini se logičnom Cameronovom odlukom, no, mene osobno trailer nije uzbudio. Čak sam bio iznenađen koliko sam film izgleda umjetno i neuvjerljivo, poput animacije iz videoigre. U svakom slučaju treba pričekati još neko vrijeme i pogledati. Možda iznenadi.