Za njih marimo samo kad se dogodi veliko zlo

Privatizacija je postala jako in tema. Dolaze nam ugledni svjetski intelektualci, gledamo dokumentarce s titlovima, znamo sve o privatizaciji britanskih i grčkih željeznica, pariške vode i ruskog nacionalnog blaga, a o Sinju i Vrgorcu ni riječ da čuješ.

Što ti je paradoks ovog internetskog doba. Klikneš na videolink za dokumentarac ili ti Facebook-friend nalinka tekst kakvog uglednog intelektualca, pa ti se Moskva, Atena, London i Pariz učine puno bliži od Vrgorca i Sinja i njihovih problema s javnim prijevozom. Nit ima o tome dokumentarac nit se ugledni intelektualci bave makarskim Prometom. A i ako ćemo pravo, djeluješ puno intelektualnije kad pričaš o Parizu nego o Obrovcu Sinjskom. A baš bi tamo valjalo početi dokumentarac o privatizaciji u Hrvata.

Antonija Bilić, Kristina Šušnjara i Anđela Bešlić

I to pismom vijećnika Mjesnog odbora iz kolovoza 2011. gradonačelniku Sinja, u kojem negoduje zbog ukidanja prigradskih autobusnih linija. Ide citat iz pisma: "Zar su mještani Obrovca Sinjskog građani drugog reda? Što je s našom djecom koja idu u osnovnu i srednju školu, što je s osobama koje trebaju medicinsku pomoć, što je sa svima ostalima? (...) Stopiranje je jedini način da dođu do Sinja. Treba li nam slučaj nestale djevojke Antonije Bilić da se reagira?"

Tako dokumentarac dolazi do tužnih sudbina Antonije Bilić, Kristine Šušnjare i Anđele Bešlić. Sve tri cure iz sinjskog kraja, sve tri žrtve seksualnih manijaka, sve tri autostoperice.

Nastavljamo citatom iz Slobodne Dalmacije, iz teksta Tonija Paštara, objavljenog nakon Paravinjinog priznanja ubojstva Antonije Bilić: "(...) Pa su čelnici Sinja, Trilja, Otoka i Hrvaca, da bi otklonili moguću prijetnju autostopericama, uveli kasnonoćnu autobusnu liniju za koju su prijevozniku osiguravali subvenciju. Linija je u međuvremenu ukinuta, a broj stopera oba spola u svako doba dana i noći sve je veći. (...) Prijevoznici kažu da im se na tim linijama ne isplati voziti, grabe ekstraprofit na najfrekventnijim linijama, a jedinice lokalne samouprave, koje su po zakonu dužne osigurati lokalni autobusni promet za svoje građane, za takve potrebe ne haju."

Tako smo došli do prijevoznika i privatizacije Autoprijevoza iz Sinja. Ovaj dio dokumentarca počeo bi, recimo, dodjelom nagrade grada Makarske za 2007. godinu firmi Promet Makarska.

Superlativi za povratnika

Te 2007. godine, prije recesije, u Prometu Makarska, kao i ostatku Hrvatske, činilo se, cvate cvijeće, pa je o Mati Jujnoviću, vlasniku, pisano i govoreno u samim superlativima: "Makarski Promet osnovan je davne 1949. godine, a privatiziran je 1995. godine, kad ga je kupio Mate Jujnović, koji se početkom devedesetih vratio s Novog Zelanda. Ušteđenim kapitalom kupio je tvrtku Promet Makarska, koja je u tom trenutku zapošljavala 50 radnika, a vozni park je sadržavao 26 starih autobusa. Danas Promet Makarska zapošljava 140 radnika i ima zavidan vozni park od 85 autobusa. Kad je izvukao makarskog prijevoznika iz gubitaka i postavio ga na zdrave noge, Jujnović je krenuo širiti posao, pa je uskoro kupio i vrgorački Jadrantrans u stečaju preuzevši sve radnike. Preuzeo je i Autoprijevoz Sinj, u kojem ima 81 posto vlasništva, a krajem prošle godine postao je i vlasnik Autobusnog kolodvora Split. (...) Mate Jujnović ne krije ambiciju da postane jedini veliki autoprijevoznik u Splitsko-dalmatinskoj županiji", pisao je tada poslovni.hr.

Dokumentarac bi se nastavio događanjima iz 2010. godine, kad se otvara afera s izvlačenjem novca iz Autoprijevoza Sinj. "Mate Jujnović iz Makarske preko svojih tvrtki Promet Jujnović d.o.o. i Promet d.o.o. namjerno je enormnom najamninom izvlačio novac iz Autoprijevoza Sinj d.o.o., te je umjesto ozdravljenja te sinjske tvrtke, na što se kao odabrani strateški partner obvezao ugovorom iz veljače 2005., Autoprijevozu "pakovao" gubitke. Slobodna Dalmacija posjeduje dva ugovora o najmu autobusa iz kojih je to razvidno", pisala je tada o aferi Slobodna.

Antipoduzetnička klima

Time je počeo raspad sistema, a uslijedio je cirkus već viđen kod nemalih broja hrvatskih firmi – rat sa sindikatima, u kojem je predstavniku sindikata Miru Bulju uručen otkaz, pa je vraćen na posao, pa je cijena svih karata podignuta za 30%, pa su uslijedili otkazi, pa prosvjedi i radnika i građana, pa štrajk glađu radnika, pa reorganizacija, racionalizacija i optužbe za "antipoduzetničku klimu". Za to vrijeme traje sudska trakavica oko namjerne proizvodnje gubitaka, a predstavnici sindikata očajnički prizivaju institucije pravne države u pomoć tvrdeći da se iza svega krije kriminalna priča neviđenih razmjera.

Kako i gdje završiti ovaj dokumentarac? Možda u Vrgorcu, u kojem je prije koji dan Promet Makarska ukinuo sve međugradske linije koje povezuju Vrgorac sa susjednim gradovima. "Promet Makarska kupio je vrgoračko prijevozničko poduzeće Jadrantrans. Nedugo nakon kupnje ukinuo je javni linijski prijevoz na području grada. Iza toga je slijedilo ukidanje autobusne linije Vrgorac – Zagvozd – Split, da bi ovih dana bile ukinute sve linije na relaciji Vrgorac – Makarska – Split", piše portal Dalmacijanews.

A mogli bi ga završiti i u splitskom kafiću Bubamara, u kojem su "splitski intelektualci", taman nekako paralelno s ukidanjem ovih linija, indirektno optužili sudionike Gay Pridea za sudbinu Antonije Bilić.