Herojski otpor, nadljudski napori, neviđen moral naših vojnika u Vukovaru, vojnim stručnjacima i dalje su neobjašnjivi, ali nakon tri mjeseca ni oni više nisu mogli.

Na današnji dan prije 30 godina Vukovar je pao. Krenula su zvjerska ubojstva, mučenja, silovanja branitelja i civila, žena i djece. Grozne prizore vidjeli su, snimili i zapisali naši novinari, snimatelji i fotoreporteri.

"Ako Vukovar padne i ako njegovo stanovništvo izgine u masakru za koji je se pouzdano zna da ga neprijatelj sprema onda krivca za to prvo treba tražiti u Zagrebu pa onda dalje, jer su odavde jasne poruke odaslane mnoge poruke na koje nikada nisu stigli odgovori", govorio je tada Siniša Glavašević o kojem Miroslav Lilić, bivši glavni urednik programa ima samo riječi hvale. 

"Jedan od najjačih izvještavača čvrstog glasa bio je Siniša Glavašević. Svima smo novinarima dali naređenje da izađu iz grada, ali Siniša nije htio. Ja sam s njim proveo gotovo cijelu večer na telefonu. Rekao sam mu da mu naređujem, a odgovorio mi je: 'Ne, ja ne mogu, kako ostaviti stanovnike, tko će čuvati moj grad?'", ističe Ilić. 

Dok je rat trajao, a grad padao oni su bili naoružani mikrofonom i objektivom. Zoran Filipović je bio ratni fotograf i to jedan od zadnjih koji je ušao u Vukovar i zadnji koji je uspio izaći iz njega prije pada. Napisao je 21 knjigu i samo za vrijeme Domovinskog rata snimio 7000 fotografija. Među njima je i ona Antuna Dugana kojeg svi u Vukovaru znaju pod nadimkom Samuraj. Danas je umirovljeni pukovnik koji je predvodio kolonu sjećanja.

"Bio je rezerviran prema meni, mrko me pogledao. Imao je neki puškomitraljez oko kojeg je on čeprkao. Gledao me i pitao se što ovaj hoće. Pokazalo se da je Antunova sva eksterna memorija nestala: stan, zgrada, naselje, cijeli Vukovar je izgorio, njegovi roditelji su zaklani", prisjeća se Filipović.  

Inače, ovaj fotograf 18. rujna 91. u krugu vukovarske bolnice snimio je vjerojatno posljednju fotografija Blage Zadre i to dok iz Golfa 1 izvlači unesrećene. 

"Bio je praktički put već odsječen tako da je moj dolazak sve iznenadio. I onda kada sam se pojavio Marko Mandić je rekao ti ćeš spasiti moju djecu, sam bog te poslao", govori dalje.  Marko je u konačnici ubijen, a Zoran je uspio izvući njegovih dvojicu sinova. Kaže da ga je vodila neka nevidljiva sila. 

No, kada je grad pao, trebalo je to reći građanima. Ta uloga pala je na Lilića kao glavnog urednika programa HRT-a. Kaže da mu je to bila jedna od najtežih i najemotivniji odluka, ali i smatra da su to primjereno napravili.  "Ja sam se odlučio da to učinimo s pjesmom koju je 20 dana prije napravio Joža Ivanković vođa Zlatnih dukata, o Vukovaru", prisjeća se. 

Zoltan Kabok izvještavao je i iz Afganistana i iz Sirije, ali izvještavati iz svoje zemlje najteži je zadatak. "Tri postulata tj. preporuke Svjetske federacije novinara bile su: ni jedna reportaža nije vrijedna života, ne vadite mikrofon bez odobrenja. Ako ste ugroženi odmaknite se. S distancom od 30 godina kada se sjetim ova tri ključna postulata ispada da smo jurili grlom u jagode i da nismo bili svjesni u što se upuštamo", govori nam Kabok.  Nažalost, neki su poginuli na zadatku. Sada davne 1991. poginuo je i tada 33-godišnji HRT-ov snimatelj Gordan Lederer s kojim je bio kolega i prijatelj, Dražen Šimić, sada RTL-ov snimatelj.

"Prošao sam sa ratišta. Od prvih barikada, pa je Gogo ubijen. A bio sam u Vinkovcima i čekao proboj za Vukovar. Naša jedina želja i uloga bila je poslati sliku rata kakva je, da nam se pomogne. Da nam svijet pomogne,a sve to sa željom da što prije prestane", ističe Šimić.

Nitko od njih nije puno razmišljao o tome što im se može dogoditi. "Sad kad vraćam film na ovom prostoru Vukovara sam pokušao biti u listopadu 1991. Došao sam tu, htio sam ući izvještavati, ali kukuruzni put je zatvoren, naravno nisam ušao, a da sam ušao pitanje je bi li sada razgovarao s vama", kaže Kabok.  "Kad vam smrt postane normalna to je sablasno. Mene te slike iz rata stižu i te noćne more koje opisujem u knjigama pa na taj način vršim rasterećenje", dodaje Filipović. Šimić govori kako sve te stvari čovjek potisne i nastoji ih zaboraviti. "Prošao sam i vani ratove, ali potisnuti je jedini način da bude ok. Meni nije problem to gledati kroz zuher jer shvaćaš kao posao, ako maknem zuher ja sam gotov", tvrdi Šimić. Zahvaljujući i svim snimateljima, novinarima i fotoreporterima, Vukovar se nikada neće zaboraviti.