Sisački biskup Vlado Košić govorio je na
predstavljanju knjige o Marku Perkoviću
Thompsonu koju je napisao akademik Josip
Pečarić. Mnogi mediji prenijeli su Košićev govor u kojem
je ustvrdio kako neki silom pokušavaju ušutkati pjevača i
akademika Pečarića. Košićev govor prenosimo u cijelosti:
"Volio bih kad bi bilo više takvih hrabrih ljudi kao što su
proslavljeni pjevač Marko Perković Thompson i akademik Josip
Pečarić.
Oni koji nemaju argumente željeli bi ih silom ušutkati: tako
zabranjuju koncerte proslavljenom pjevaču Marku, uručuju mu
kaznene prijave zbog remećenja javnog reda i mira, difamiraju
njegov ugled i proglašavaju njegov rad – ni manje ni više nego
fašističkim; također protiv akademika Pečarića takvi rade svim
sredstvima samo da ga ušutkaju, progone mu obitelj i – najčešće
ga ignoriraju.
Međutim oba ova velika čovjeka, Hrvata i domoljuba, ljudi su
s kojima se naša Domovina treba ponositi. Možda će tek u budućem
vremenu, kad se oslobodimo – kako pjeva biskup Ante Ivas – svih
tih izdajica, krivokletnika, varalica, također i – kako pjesnički
kaže Anto Kovačević – svih drpislava, tek će u budućoj, mirnijoj
povijesti Hrvatske ovi naši velikani Marko i Josip dobiti svoje
pravo mjesto, mjesto najvećeg poštovanja.
Jedno je sigurno: njih obojicu rese hrabrost u zastupanju
istine i ljubav prema domovini koja nije fraza ni interes.
Također, rekao bih, resi ih i spremnost na podnošenje trpljenja,
osporavanja, podmetanja za istinu i pravednost. Dok se Josip
uglavnom s tim prijetnjama bori humorom i ironijom, Marko
odgovara svojim osporavateljima - pjesmom.
Ova knjiga svjedok je veličine upravo ove dvojice hrvatskih
ljudi, svjedok o poštenim ljudima u nepošteno vrijeme, o velikim
ljudima u vremenu malih duša, o drskosti nekolicine koji se
usudiše biti hrabri u vremenu izdaje. Zato će njihov trag biti
nadahnuće budućim naraštajima i za dvadeset i trideset godina o
njima će se pisati knjige, snimati filmovi i oni će biti primjer
srčanosti u borbi sa zlom koje uništava istinu i našu
domovinu.
Da je Marko heroj, prepoznali su i branitelji, među koje se i
on ubraja jer je bio dragovoljac u Domovinskom ratu i prva sad
već legendarna pjesma Bojna Čavoglave nastala je u tom vremenu.
Branitelji su mu naime nedavno darovali Veliku zlatnu plaketu za
hrabrost, na čemu mu i ja ovdje javno čestitam!
Uz pjevača Marka i akademika Josipa povezuje se pozdrav „Za
dom spremni!“. Zanimljivo je zašto i tko osporava taj domoljubni
pozdrav i kako postupa država. Najprije valja reći da je spontano
taj pozdrav upotrebljavan u Domovinskom ratu, i to ne samo od
pripadnika HOS-a koji su ga uzeli i u svoj grb, nego i od Tigrova
i Gromova. Postoje snimke na Youbutu o tome. Tada, interesantno,
to nikome nije smetalo.
Ni to što je Marko u svojoj prvoj domoljubnoj pjesmi Bojna
Čavoglave upotrijebio taj poklič. Tek odprije dvije-tri godine
započela je hajka i na Marka i na taj pozdrav, optužujući sve
koji ga upotrijebe za ustaštvo i fašizam. Najprije, treba reći da
ustaštvo nije bio fašizam nego organizirano vojno djelovanje u
obrani Hrvatske kao države, o čijoj su se naravi kao državi
pozitivno izrazili i bl. Alojzije Stepinac i dr. Franjo Tuđman,
ali te su postrojbe to činile svim „dopuštenim i nedopuštenim
sredstvima“, što je bio dio njihove zakletve.
Ta ilegalnost odnosno nedopuštena sredstva svakako nisu za
nas kršćane prihvatljiva, kao ni zločini koje su počinili, a koje
Crkva osuđuje, premda treba reći da je to bio odgovor na brojne
četničke i partizanske zločine. Zašto je međutim došlo
posljednjih godina do javnog političkog i policijskog progona
pozdrava ZDS i onih koji ga upotrijebe – a u Domovinskom ratu i
kroz 25 godina poslije rata se to nije događalo? Sjetimo se tužbi
koje je protiv Joa Šimunića podigla udruga ‘Korak ispred’ iz
Rijeke, na čijem je čelu Srbin Zoran Stevanović.
Nadalje, sjetimo se kako je srpski političar Vulin u više
navrata prozivao aktualnu Hrvatsku zbog „ustašizacije i
fašizacije“. To su činili i drugi srpski, pročetnički političari.
No, povod su im dali zapravo hrvatski političari koji su, na čelu
s bivšim predsjednikom države pa onda i predsjednikom Vlade –
najprije u židovskom Knesetu, pa potom pri formiranju nove Vlade
s Karamarkom na čelu – optuživali Hrvate zbog „ustaške guje“ i
„skretanja u ustaštvo“.
Za sve to nije bilo dokaza, ali je s druge strane bilo sve
više dokaza da je u strukturama vlasti u RH još mnogo udbaša i
zločinaca koji su likvidirali mnoge Hrvate kako u inozemstvu tako
i u Hrvatskoj i BIH ili su njihovi sinovi. I meni se čini da su
svu tu bučnu hajku na nepostojeće ustaše pokrenuli upravo oni
koji su se bojali da ne bi bili podvrgnuti lustraciji koja se sve
više najavljuje kao realna i nužna opcija za zakonodavstvo
RH.
Sjetimo se samo tzv. Lex Perković što je najbolji dokaz kako
je udbaško-komunistička guja zapravo još uvijek jaka u Hrvatskoj.
U taj kontekst stavljam i progon domoljuba, ne samo gosp.
akademika Pečarića i našeg najdomoljubnijeg pjevača Marka
Thompsona, nego i mnogih drugih koje se ne prestaje napadati i
sotonizirati u javnom hrvatskom prostoru. Mogli bismo nabrajati
mnoge...
Mogu reći kako sam i ja jedan od tih, ili se me barem tako
percipira. Kad sam recimo na svom fb profilu zatražio ostavku
ministra unutarnjih poslova jer je prvi puta na Dan domovinske
zahvalnosti, što je ujedno i Dan hrvatskih branitelja, dao
privesti od policije hrvatske branitelje koji su mirno uzvikivali
ZDS u Kninu, meni su – navodno – jer to nisam nikada primio nego
sam samo to pročitao u medijima, odgovorili iz MUP-a da su oni
samo postupali po zakonu o remećenju javnog reda i mira, i to u
skladu sa sudskom praksom.
To je međutim neistina jer postojale su mnoge prakse prije
ovog slučaja od 5. kolovoza 2017. kada su sudovi drukčije
presudili za taj pozdrav. Smatram da je to čista politička
interpretacija jednog zakona koji se ne bi smio politički
tumačiti. Naime, zakoni moraju biti jednaki za sve i primjenjivi
u smislu, a ne da ih jedna stranka politički tumači ovako, a
druga onako.
Dakako, to je odraz i posljedica političke atmosfere u koju
nas je dovela nova vladajuća koalicija na koju sam također
upozorio svojim krikom u otvorenom pismu Predsjedniku Vlade.
Naime, novi koalicijski partner je ultimativno zatražio – i dobio
– da se spomen-ploča poginuloj 11-orici branitelja koji su bili i
pripadnici HOS-a ukloni iz Jasenovca. Jasenovac je opet druga
priča, ali na žalost jer je bio ucijenjen premijer je popustio
zahtjevu svojih koalicijskih partnera. A ti mladići koji su
izginuli u Jasenovcu nisu se borili za Hrvatsku 1941., nego 1991.
Dakle, opet popuštanje jednoj laži.
Inače treba otvoreno reći da su politički zahtjevi
predstavnika poražene srpske manjine u RH, a koja je zajedno sa
Srbijom i JNA 1991. digla pobunu protiv Hrvatske, a podupire ih i
sada srpska službena politika, jer tamo vladaju opet četnici, ali
na žalost ih podupire i SPC – utemeljeni na mitovima i lažima. To
su ne samo interpretacija Jasenovca, nego i uloga bl. Alojzija
Stepinca, ustanka u Srbu a što je proslava pokolja Hrvata a ne
antifašistička revolucija, zatim spomenik u Banskom Grabovcu, kao
i izmišljanje nepostojećeg logora za ubijanje srpske djece u
Sisku.
Pitamo se, zašto naša država već jednom ne naloži istragu –
ali ne političku nego znanstvenu, pa ako je potrebno i
međunarodnu – da znamo što se to stvarno dogodilo npr. u
Jasenovcu. Kako je moguće da su „istine“ toliko različite? I
zašto se Jasenovac prepušta Srbima da oni govore što je tamo
bilo? Naime, i uklanjanje ploče poginulim braniteljima HOS-a
takvo je priznanje da je to mjesto na kojem su stradali srpski
zarobljenici i što je trajni razlog nametanja krivnje Hrvatima –
dok se čini da je istina sasvim suprotna i da bi ju već jednom
trebalo iznijeti na vidjelo!
Na žalost naša hrvatska politika ili nema snage ili ne zna
odgovoriti svim tim lažima. Trebalo bi donijeti zakon da svi koji
su dizali pobunu protiv RH ne mogu sudjelovati ni u kojem obliku
u vlasti; zatim bi bilo po meni nužno i da se zatraži isplata
ratne štete koju je Republika Srbija nanijela RH u svojoj
agresiji, i to kao uvjet bilo kakvoj potpori za ulazak iste u EU;
bilo bi nadalje nužno ukinuti povlasticu da srpska djeca u
Hrvatskoj uče neku drugu povijest Domovinskog rata negoli što je
to povijesna istina; bilo bi potrebno također zabraniti ulazak
huškačima i širiteljima laži u RH, ne samo srpskim ministrima i
političarima, nego i predstavnicima SPC.
Samo bi tako postupala ponosna pobjednica Hrvatska i samo bi
tako bilo moguće sačuvati ono što je obranjeno u Domovinskom ratu
koji mora ostati jedini temelj moderne Hrvatske, a što imamo u
velikoj mjeri zahvaliti hrvatskim braniteljima, među koje svakako
ubrajamo i Marka P.Thomspona i akademika J. Pečarića.
I da ponovim rečenicu sa samog početka: O kad bi bilo više
takvih ljudi poput Marka i Josipa u Hrvatskoj!"
