Legendarna splitska emisija Po ure torture, dok je trajala, bila je, između ostalog, popularna i zbog svoje šašave ulične ankete tijekom koje su urnebesni odgovori slučajnih prolaznika na pitanja voditeljica zabavljali i Split i cijelu Hrvatsku. Kad smo kod pitanja i odgovora, jedan od mojih favorita je bio:

Od čega živite?

"Dobar dan, šjor. Recite nam, znate li što je to ptičja perspektiva?"

"A, ćerce moja, nema ti ovdi perspektive ni za ljude, a kamoli za ptice."

Emisija je odavno ugašena, ali neki dan me na nju podsjetila jedna sasvim ozbiljna anketa Radio Splita. Pitanja su postavljali ljudima u prostorima Zavoda za zapošljavanje. Odgovori su podsjećali na najsvjetlije trenutke iz Po ure torture, naprimjer kao ovaj:

"Koliko dugo ste bez posla?"

"Sedam godina."

"Od čega živite?"

"Od mame."

Smijeh gorkastog okusa

Čovjek se nije zezao niti je pokušavao ispasti duhovit. Bio je mrtav ozbiljan, ozbiljan kao njegova i naša stvarnost. Razlika između ove dvije ankete je u tome što je jedna rađena u okviru zabavne emisije, kojoj je bio cilj nasmijati publiku, a ona druga je bila ozbiljna i informativna. Sličnost im je u tome što odgovori anketiranih izazivaju smijeh gorkastog okusa. Sekundu nakon "hahahahahaha", smijeh svakome, tko je imalo upoznat s brojem nezaposlenih u Hrvatskoj i načinima njihovog preživljavanja, zastane u grlu. "Živjeti od mame", koliko god to nevjerojatno i komično zvučalo, realnost je mnogih građana Hrvatske.

Satira i stvarnost

U skladu s fikcijom i realnošću koje se miješaju, pa postaje sve teže, ako ne i nemoguće, razlučiti gdje prestaje jedno, a počinje drugo, posljednjih dana po hrvatskim medijima došlo je do pojave jednog zanimljivog fenomena. Ljudi više, čitajući naslove članaka na raznoraznim portalima, ne uspijevaju, bar ne iz prve, pogoditi je li neka vijest izmišljena i objavljena od strane nekog od satiričkih hrvatskih portala ili je stvarna i objavljena na nekom od sasvim ozbiljnih portala. Dakle, prosječan hrvatski čitatelj više nego ikad prije obraća pažnju na izvor određene vijesti, jer sadržaj te vijesti, sam po sebi, već neko vrijeme ne ukazuje na to je li vijest stvarna ili izmišljena.

Većina tih vijesti djeluje kao da je prenesena iz neke rubrike Nevjerojatno, ali istinito. Neki dan naprimjer, kad je na Facebooku osvanuo naslov "Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić uručio Medalju Grada Zagreba Judith Reisman", prvi komentari čitatelja su glasili otprilike: "Ček, je l' ovo istina ili je ovo nešto s onog satiričkog portala...?!" Još se nije uspjelo pošteno to ni iskomentirati, a već nas je sustigla druga vijest iz rubrike Nevjerojatno, ali istinito, a glasila je otprilike ovako: "Apotekarka u Dugom Ratu iz vjerskih razloga odbila izdati antibebi pilule." Opet se ponovilo isto. Ne svi, naravno, ali popriličan broj komentatora posumnjao je u svoju zdravu pamet i u zdravu pamet urednika vijesti na portalu na kojem je vijest objavljena. Drugim riječima, pomislili su, opet, da je to izmišljena priča, tj. vijest s nekog satiričkog portala.

Više nitko ne zna gdje je izlaz

S druge strane, kao (nevjerojatna) protuteža čitateljima koji čitajući stvarne, istinite vijesti na ozbiljnim portalima misle da čitaju ustvari sadržaje satiričkih portala, na satiričkim portalima imamo suprotan fenomen – čitatelje koji pročitavši neku apsolutno suludu i izmišljenu vijest, istu shvate smrtno ozbiljno.

Ukratko, upali smo u teatar apsurda i više nitko ne zna gdje je izlaz, ni tko je i kad i kako prvi počeo. Ozbiljne vijesti zvuče kao čisti SF, neozbiljne, izmišljene vijesti se shvaćaju ozbiljno, granica između ludila i stvarnosti je potpuno izbrisana. Kao da se vrtimo na nekakvom shizofreničnom ringišpilu, još se ne uspijemo oporaviti od neke nemoguće vijesti, a druge još nemogućije nas već sustižu. Rubrika Nevjerojatno, ali istinito se u našim, hrvatskim okvirima prometnula u Nevjerojatno, dakle istinito je. Još od onog apokaliptičnog snijega u Splitu, ljudima je jasno da je mogućnost da ti neka Nevenka Bečić održi bukvicu jer si bio glup i HODAO ulicama, sasvim vjerojatna i da nema tog satiričkog portala koji može izmisliti takav lik. Godinu poslije gledamo zagrebačkog gradonačelnika kako jurca po zametenom gradu, jede snijeg, uklanja snježne nanose, hiperaktivan kakav je, u zanosu uklanjanja nanosa ukloni i nekakve plakate nekakve kazališne predstave, onda uručuje nekakve medalje "u ime svih nas" nekakvoj... piip, cenzura, nema veze, nek' se ringišpil vrti, nek' je veselo... Satirički portali u ovoj zemlji brzo i sigurno gube bitku sa stvarnošću, njihova kreativnost u izmišljanju nemogućih vijesti posustaje pred paletom stvarnih nemogućih vijesti. Da sutra negdje osvane naslov, ne znam, "Milan Bandić i Zoran Milanović promijenili spol i priključili se reprezentaciji švedskih mažoretkinja", ljudi ne bi više čak ni provjeravali izvor vijesti. Eventualno bi stoički slegnuli ramenima i poručili:

"Sretno našim curama u dalekoj Švedskoj."