
Učiteljice, jesam li vam rekao koliko vas volim?

Malo je nas koji u sjećanju nemamo bar jednog učitelja ili profesora vrijednog našeg sjećanja i našeg poštovanja.
"Djeca imaju pravo na nastavu" izjavio je ministar znanosti obrazovanja i sporta Željko Jovanović povodom najave štrajka prosvjetnih radnika. Nije da se to ne podrazumijeva. U normalnim okolnostima. A okolnosti su daleko od normalnih. Kad se čovjek pozove na djecu, automatski izaziva simpatije, jer, djeca su svetinja, i jao si ga onome tko se usudi kršiti njihova prava. Međutim, djeca, valjda, imaju pravo i na profesore i učitelje koji će svoju tešku i časnu dužnost odgoja i prenošenja znanja obavljati u koliko-toliko dostojanstvenim egzistencijalnim uvjetima. Nekada, riječ učiteljica, učitelj, profesorica, profesor, izgovarale su se s poštovanjem. Valjda zato jer se radi o ljudima koji s nama, roditeljima, dijele odgovornost odgajanja naše djece. Danas, sudeći po komentarima ispod članaka u kojima se piše o štrajku, a pogotovo po tretmanu od strane države, to poštovanje očito je stvar prošlosti. Naravno, u toj profesiji, kao i u svakoj drugoj, ima pojedinaca koji sasvim sigurno ne zaslužuju naše poštovanje. I da, naravno da i sve ostale profesije jednako zaslužuju poštovanje, svaka na svoj način. Ali, ipak, ovdje se radi o ljudima kojima povjeravamo ono što nam je najvažnije. Oni s našom djecom, takoreći, provode više vremena od nas samih. Oni su ti s kojima ponekad moramo udružiti snage kad s našim klincima nešto krene po krivu.
Umorni Don Kihoti
Malo je nas koji u sjećanju nemamo bar jednog učitelja ili profesora vrijednog našeg sjećanja i našeg poštovanja. To su oni dobri, časni ljudi o kojima jednog dana s nostalgijom i zahvalnošću pričamo našoj djeci. O čemu će, jednog dana, pričati naša djeca svojoj djeci? O ljudima poniženima do krajnjih granica koji su im u općem rasulu pokušavali prenijeti svoje znanje, svoj moral i svoj optimizam? O umornim Don Kihotima koji više nisu znali kako pomiriti sve ono što im je specifični povijesni trenutak "navalio" na leđa - opću krizu i srozavanje vrijednosti, ljudskih i radničkih prava i osiromašene i isto tako ponižene roditelje, koji svoj bijes nerijetko usmjeravaju upravo na one s kojima bi trebali, za dobro svoje djece, surađivati i razgovarati?
"Pomoć ću ti vrlo rado jer zadnjih deset godina govorim da sam čistačica u školi. Jedino tako dobijem potvrdu da nešto vrijedno radim u toj prosvjeti."
Neradnici
Tako mi je odgovorila prijateljica Ana koja radi u jednoj splitskoj školi kad sam je zamolila da mi malo pomogne razumjeti što se u stvari događa, iako vrlo dobro znam što se događa. O štrajku prosvjetara i njegovim razlozima piše se na sve strane, ali ja sam željela čuti nekoga "iznutra", tragala sam za odgovorom na pitanje – kako se danas, pri ovakvim uvjetima rada koji se pogoršavaju iz godine u godinu, osjeća jedan prosvjetni radnik.
Kako je moguće tako loše znanje, a tako visoke ocjene?
E tu dođemo do škole po mjeri svakog učenika, jer učenik ne smije dobiti lošu ocjenu da mu ne narušiš samopouzdanje. Ocjena se svela na skalu od 3-5, gdje je odličnih učenika najviše. O reduciranom gradivu neću ni govorit. Sve je pojednostavljeno, kao ostavlja se učenicima da oni samostalno dopune informaciju, a oni nemaju motiva ni volje za pročitati ponuđeno, a kamoli još dodatno i samostalno. Roditelji uče sa djecom, plaćaju repeticije, djeca moraju imati samo petice jer, kako će upisati srednju školu? Uveli su vjeronauk dva sata tjedno, a smanjili satnicu hrvatskog i matematike za jedan sat. Roditelj te može tužiti Prosvjetnoj inspekciji čak anonimno i lažno i za svoje lažne optužbe nikome ne odgovara, a tebe poput kriminalca ispituju, češljaju ti pedagošku dokumentaciju i traže jesi li zapisao i najmanji detalj. O vođenju administracije ovisi i procjena inspektora jesi li ti dobar ili loš učitelj. Uglavnom si loš administrator. Ma moram ti još i ovo reć, jedan od velikih problema je nedostatak roditeljske pažnje i kućni odgoj. Sve više je djece sa poteškoćama u učenju i ozbiljnih poremećaja u ponašanju, a svi oni moraju školu završiti. U svakom razredu imaš po jednog do dva takva učenika. Nastavnicima je skinuta svaka mogućnost izlaženja na kraj s takvim učenicima, a potražiš li pomać proglase te nesposobnim za rad.
Aj se ti smiješi na ovakvu situaciju
Ne znam kako je, recimo, učiteljima u Zagrebu, da li oni možda imaju savršene uvjete za rad? Pri tom mislim na mali broj učenika u razredu i opremljene učionice. U ostatku Hrvatske nije tako. Ne mogu reći da se ne ulaže u kadar. Bila sam na nekoliko kvalitetnih, višednevnih seminara koje mi je škola omogućila. Učila sam, vjerovala ili ne, kako bih naučeno primijenila u nastavi. Većina učitelja nije imala dobrog ravnatelja, jer koga će poslati na seminar ovisi o dogovoru i sredstvima koje škola ima. Ako želiš, moraš to sam platiti. Seminari i dodatne edukacije uglavnom su za vrijeme učeničkih praznika, jer učiteljima godišnji odmor traje kao i drugim zaposlenicima."
Sram
Mi učitelji smo školovani prije sustavnog zaglupljivanja i valjda smo sposobni misliti svojom glavom. Čula sam da nam je poručio da se sramimo, pa eto i moje poruke, sramim se, stvarno se sramim što sam hrvatska učiteljica."





















