Ponosno stoji grad na moćnom Dunavu: Vukovar se sjeća, a Vukovarci svoj grad ne daju nizašto

Dani su sjećanja na vukovarsku žrtvu. U grad su se već počele slijevati rijeke ljudi koje spremno dočekuju ugostitelji, hotelijeri i trgovci. U Vukovaru koji se prije Domovinskog rata dičio industrijom i gospodarstvom i dalje se teško živi. Prosječna plaća upola je manja od one u ostatku Hrvatske, no Vukovarci govore da svoj grad ne daju nizašto.

Cijelom Vukovaru po šeširu poznat, Stipan Miok se početkom 70-ih doselio u Vukovar i zaljubio u grad velike povijesti, kulture, ali i industrije. Odlučio je ostati u njemu a na svoju kći odlučio je prenijeti njegove životne postulate: "I onda sam joj rekao da tri stvari ne zaboravi u životu. A to je da je Hrvatica, da je pravnica i da je trgovačka kći."

Iako priznaje, Vukovar nije isti grad kakav je bio prije, ipak naglašava - treba voljeti i doprinositi zajednici. Njegov je hotel uoči kolone sjećanja popunjen do zadnjeg mjesta.

Rijeke ljudi iz svih smjerova slijevaju se u Vukovar svim prijevoznim sredstvima. Čak i trkačima nije teško zakoračiti u grad heroj.

U Vukovar stiže možda i pet puta više ljudi nego što broji sam grad koji, Vukovarci govore, danas objektivno ima 20.000 stanovnika, pa su i suvenirnice napunile svoje police, a najviše se prodaju majice s obilježjima grada Vukovara i naravno, vukovarski vodotoranj.

Grad živi. Ulice su već popunjene, a ugostitelji se spremaju na dane u godini kada imaju najviše posla. I to uz široki osmijeh i pjesmu.

"Sve je spremno za dane sjećanja, frižideri su puni, očekujemo puno ljudi, ali mogu reći da kroz cijelu godinu ovdje u Vukovaru ima sadržaja za naše mlade", kaže Saša Bulić, jedan od ougostitelja.

A Stipan Miok s početka priče govori, kada bi se i vladajući sjetili grada više od ovog jednog puta na godinu, mogao bi ponovno zasjati starim sjajem. "Ada ... veličanstveni dvorac...Vuka. Sad mi stojimo negdje na polovini Slavonije i Srijema. Znači ja radim u Slavoniji, a živim u Srijemu".

Ponosno stoji grad na moćnom Dunavu. Toliko je potencijala i nadamo se, mlađe generacije nikad više neće dijeliti sudbinu svojih majki i očeva. Upravo vukovarska bolnica najbolje svjedoči o teškoj prošlosti, ali govori i da ima bolje budućnosti u gradu heroju, naime, Vukovar se i danas posebno ponosi svojom bolnicom u kojoj je za vrijeme najžešćih napada na grad obavljeno više od 2.000 operacija.

''Bilo je vrlo teško raditi, bez struje i lijekova, u suterenu potpuno neprikladnom terenu za operacije i takvu djelatnost, ali bez obzira na sve to operacije su napravljene tako da se njima možemo ponositi'', istaknuo je u razgovoru s RTL-ovim reporterom Ilijom Radićem Zoran Aleksijević, koji je u to vrijeme bio mladi specijalizant, a danas je voditelj Odjela za kirurgiju. Vukovarska bolnica je danas rame uz rame ostalim bolnicama, a Aleksijević ističe: ''Uspjeli smo obnoviti bolnicu i nabavili smo vrhunsku opremu. Mladi liječnici i sestre i tehničari su to prepoznali i imamo dovoljno ljudi u najboljim godinama koji su to prepoznali i koji su tu s nama i rade i ponosimo se time što nam dolaze ljudi iz cijele Hrvatske i inozemstva i zadovoljni su jako našim uslugama''. Kao mjesto posebnog pijeteta Vlada želi definirati i Nacionalnu memorijalnu bolnicu Vukovar u kojoj se pored zdravstvene djelatnosti obavlja i memorijalno-edukacijska djelatnost sa svrhom promicanja vrijednosti Domovinskog rata. Aleksijević Vladinu inicijativu pozdravlja jer u njoj vidi mogućnost financijskog osiguranja i stabilnosti kako bi bolnica mogla nastaviti i dalje raditi najbolje što zna.