Dan uoči 71. obljetnice njegova slavnog borbenog pothvata, prošlog je petka na Mirogoju sahranjen narodni heroj Slavko Komar. U sjećanjima na taj događaj – poput onog iz dokumentarca Duhovi Zagreba, dostupnog na YouTubeu – nije spominjao je li kolovoz 1941. počeo vruće ili je bio svjež i jesu li šestorica mladih zagrebačkih ilegalaca uopće bila svjesna takvih trivijalnosti, čučeći iza zida Botaničkog vrta, u iščekivanju sveučilišne ustaške satnije, koja se tamo postrojavala radi preuzimanja straže na Markovu trgu.

No, tek je tad nastupila istinska vrelina: poletjele su ručne bombe, ulicu su ispunili jauci ranjenih ustaša, a napadač se pod vatrom mitraljeza s jedne obližnje zgrade trkom stao povlačiti kroz nasade egzotičnih pinusa i magnolija, sofora i pačempresa. Tjednima su ilegalce tražili posvuda naokolo, pa je Komar ubrzo prebjegao u partizane, na Žumberak i u Hrvatsko primorje.

Akcija je predstavljala istinski šok za ustaški režim, koji se već tri mjeseca krvavo iživljavao nad Srbima i Židovima, Romima i hrvatskim komunistima od Zagreba do Like i Slavonije. Iznenađena je bila i Europa, porobljena od Hitlera i Mussolinija, te njihovih kolaboracionista. Upravo je taj efekt i bio glavni cilj pothvata skupine iz Botaničkog vrta, organizirane po Komunističkoj partiji Hrvatske, a koju će kasnije nazivati Komarova grupa, prema najpoznatijem njezinu pripadniku i jednom od predvodnika.

Centar ilegalne djelatnosti

Upravo će po takvom antifašističkom otporu, uostalom, Zagreb postati vodeći centar ilegalne djelatnosti u okupiranom svijetu za Drugoga svjetskog rata. Varšava se primjerice istaknula herojskom pobunom urbane gerile, no Zagreb je povrh čestih oružanih napada protiv stranih i domaćih fašista karakterizirala odsudna podrška borbenim jedinicama u šumi. U jedinoj posve okupiranoj zemlji, koja se će gotovo u potpunosti samostalno osloboditi, nota bene, hrvatski je glavni grad bio središte ilegalnog pokreta i antifašističke logistike. I bio je jedini jugoslavenski grad koji je u partizanima imao čitavi jedan, dakle, Zagrebački korpus.

Kad se danas prisjećamo Slavka Komara, evociramo tako jednu slavnu zagrebačku prošlost, u svjetskim razmjerima avangardnu. Nije to bila slučajnost, naravno. Zagreb je do toga rata bio najveće i najrazvijenije industrijsko te radničko, proletersko žarište u najekstenzivnije zamišljenom području Balkanskog poluotoka, a i ponešto šire. Kroza nj je nekoliko godina ranije prošla glavnina hrvatskih dobrovoljaca za Republikansku vojsku u Španjolskom građanskom ratu.

A što se tiče internacionalnih brigada u Španjolskoj, u njima su proporcionalno najzastupljeniji bili upravo Hrvati. No, zaostavština Slavka Komara nije isključivo ratnička, oslobodilačka, pri čemu je on bio i član Predsjedništva ZAVNOH-a, nego se proteže u desetljeća mira. Nakon rata Komar je dovršio studij veterine, te kasnije i doktorirao, a zatim se kao republički i savezni ministar posvetio razvoju poljoprivrede u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Pljuvanje jednakosti

Principe socijalne i svake druge jednakosti, međutim, danas nanovo en general pljuje kojekakav ustašoidni šljam, od klerikalnog do internetsko-forumskog, anonimnog, mada to za opću stvar i nije glavna opasnost. Čak u odnosu na parlamentarnu izrazitu desnicu, u kompromitaciji javnih, socijalnih vrijednosti, pogubnija je grupacija što se predstavlja lijevom. Crče od smijeha tako, prekjučer, ministar gospodarstva Radimir Čačić – tip koji se samo još cinično znade nasmijati – na novinarsko pitanje o tome znači li plan radikalnog koncesioniranja da je država gori vlasnik od privatnika.

I, doista, rijetko biva težeg sarkazma: faktično vodeći državni upravitelj smije se u lice onome tko još sumnja, retorički makar, da je državna uprava najveće zlo koje može zadesiti narodnu imovinu. Ovdje nema prostora za poistovjećivanje današnje političke elite, u totalu, s kvislinškim režimom NDH, no treba uočiti sličnosti u popuštanju ideologijama glavnih kontinentalnih centara moći dviju epoha, kao i stanoviti paralelizam između tih zavojevačkih politika.

Magistrala za fašizam

U krajnjoj liniji, ono što se danas radi prezrenima u svijetu, Europi i Hrvatskoj, nije ništa doli magistrala za fašizam. Čačić to možda ne vidi, zaslijepljen vjerom u ideale privatnog poduzetništva, ali njegov nam zor ionako nije presudan u razumijevanju činjenica i gradiranju prioriteta, te selekciji kriterija u procjenjivanju. Pa ni Slavko se Komar nije borio na život i smrt zato što je s ratom shvatio da su svi narodi jednaki, nego zato što je već dotad znao da jednaki moraju biti svi ljudi, jedni naspram drugih.

A ono temeljno što stavljamo u odnos, što određuje društvo, jest naš rad. Zbog toga je Komar još u ranoj, studentskoj dobi, za stare Jugoslavije, vodio revolucionarne ulične bitke s kraljevskom žandarmerijom i frankovcima, s onima koji su zagovarali svakovrsnu eksploataciju tuđe muke. Postoji stoga jedan moment u Duhovima Zagreba kad on pokazuje kako je na pružnim nasipima Trešnjevke skupljao kamenje za borbu i kad spominje kako je ta borba vječna, neprekidna.

Zatvorila se tako kripta grobnice narodnih heroja za lijesom Slavka Komara, gdje će pod mirogojskim brezama, smrekama i divljim kestenima počivati s desecima svojih drugova, dok nama živima preostaje da bez njega nastavimo uređivati svijet po vlastitom nahođenju. Hoćemo li ga pritom simbolički prizivati bar imenom kakve alibi-ulice, više i nije toliko važno, jer je taj naš suvremenik nekoć predstavljao čitav jedan slobodarski, a odavno već zaboravljeni grad.