Možete li ih prepoznati? Ovako su političari izgledali u školskim klupama

"Bila sam među najmanjima u svojoj generaciji. Sjećam se da su susjedi i rodbina stalno komentirali kako je torba veća od mene, što naravno nije bila. Mnogi su mojim roditeljima znali reći, kako vam je nije žao dati ju u školu tako rano. Imala sam šest godina i znala sam sva slova, a početak škole sam jedva dočekala. Nije mi bilo važno ni kolika mi je torba, ni kolika sam ja, veselila sam se drugim džacima i svom mjestu u učionici. Ponekad bi me tata vozio na biciklu ili bi s njim došao po mene, jer ruku na srce, ona torba je stvarno izgleda disproporcionalno velika i teška na mojim leđima, kao da će me slomiti. Crveno plava sa žutim rubom, u ono vrijeme mnogi su imali takvu. Svake sljedeće godine, na prvi dan škole najvažnije je bilo vidjeti sve one koji su nam tijekom ljeta nedostajali, simpatije, prijatelji. Nije tada bilo društvenih mreža, pa čak niti telefona s kojima bismo tijekom praznika mogli ostati u kontaktu. Himna se nije izvodila na početku nastave, ali se izvodila na svim školskim i drugim priredbama, štoviše, izvodile su se obje, redom, prvo Hej Slaveni, zatim Lijepa naša domovino. Od stjecanja samostalnosti i neovisnosti, samo Lijepa naša domovino. Pjevala sam u folklornim skupinama, u zboru muzičke škole i u crkvenim zborovima, od prvog razreda do kraja fakulteta. Znalo se kad i gdje je himni mjesto. Među rijetkim fotografijama koje imam kao školarac su one sa primanja u pionire, mislim da smo bili pretposljednja generacija. Kada smo trebali stati na pozornicu i izvesti pred svima našu točku, nas nekoliko, umjesto kapa imali smo žute mašne. Netko je prokomentirao „niste ono što vam vlast stavlja na glavu, nego ono što vam je u glavi, potrudite se da u sebi nosite znanje i dobrotu“. Manje-više, to je ono što i ja želim poručiti svim današnjim školarcima."