Jedine Pokemone koje ja priznajem su KAKACHU i PISHACHU

Upravo sam krenula pisati posljednji tekstić prije godišnjeg odmora i dalje razvijajući ideju o čemu bi mogla pisati, kad se ideja ponudila sama po sebi.

Od malena su me mučili problemi s tehnologijom. Što to točno znači? Pa recimo da su mi ukrali prvi ikad mobitel za kojeg sam lovu skupljala godinu dana krajem osnovne škole. Taj Siemens M35 nikad neću prežalit jer sam si bila sva ponosna i trendi s ostalim klincima u školi da bi ga ostavila u svlačionici za vrijeme tjelesnog i neka budala tu svlačionicu nije zaključala. Posjedovala sam ga ravno desetak dana. Ok, prežalila sam ja njega, ali Tinini problemi tehnološke vrste su se nastavili. Mobitel nakon njega mi je riknuo nakon pola godine, razlog nepoznat. Mama mi je kupila novu muzičku liniju, znate onu s tri cd-a gore, koja je također bila hit - guess what, krepao nakon duge i teške bolesti, jedan po jedan dio. Žao mi je i nje bilo jer je nisam bogzna kako iskoristila, znate ono - nafrljila do ibera da mi cijela zgrada odskoči i da mi susjedi pozovu policiju zbog remećenja javnog reda i mira.

Ono što mi jest desilo danas jest - krepo mi je ekran laptopa po treći put u dvije godine koliko ga imam. I to dva dana prije mora. U prvotnoj reakciji sam proklinjala sve svece i životinje zajedno kojih sam se mogla sjetit.

'Ajme kako ću, jadna ne bila, gledati filmiće i serije u 'ladovini dok mi čvrci budu remetili flow radnje pa neću uhvatiti baš svaki line-up Seinfelda kojeg tak' i tak' znam napamet', 'Ajme šta ću, sad neću moći pisati tekst ako mi dođe da ga napišem na plaži', 'Ajme, nisam napravila back up, šta ako mi sve slikice i videi unazad godinu i pol nestanu i ostane mi samo moje sjećanje na to vrijeme?'.

To su bile retardirane misli koje su mi prolazile glavom, dok mi nije sinulo koja sam moderna glupača koja je zaboravila kako je to bilo kada laptopa, pa ni kompjutera nisam imala. Kada smo se zvali na fiksni, iščekivali dogovoreni poziv i tjerali mamu s telefona jer će nas sad nazvati prijateljica da lajemo o tome što imamo za zadaću sljedeći dan olfo, a zapravo tračamo situacije i ljude koje su nam stali na put taj dan.

Kada sam neki dan čekala tramvaj na Trešnjevačkom i ljutila se na display koji pokazuje vrijeme kada tramvaj dolazi jer je pisalo više od 10 minuta, sjetila sam se još ne tako davnog vremena kad te displeje nismo ni imali. Nalukavali smo se iza zavoja svako malo i gledali dal taj 'prokleti' tramvaj više dolazi, ali nije nam bilo druge - morali smo čekati ili hodati.

Sva sjećanja, bila ona popremljena na back upu vašeg kompjutera su džabe, ako back up ne postoji u vašim glavama. Glava je ono što pamti, a moj dragi laptop će ići doktoru za kompjutere kada se vratim s godišnjeg. Nije priša , nema se smisla toliko živcirati oko materijalnih, pogotovo tehničkih stvari koje ne možemo kontrolirati kad će odlučiti krepati. I da mi tijekom hvatanja dobre fotke u plićaku padne mobitel u more, ne bih dugo plakala. Kupila bih si neki digitron za prvu ruku na kojoj mogu tri reda sms-a poslat, i na koji mogu zvat druge. No stress mi je novi moto.

(Foto: hatboy.tumblr.com)

Cijelu sam ovu svoju malu anegdoticu htjela povezat sa fenomenom Pokemanije koja nas u posljednje vrijeme okružuje.

Posebno mi je, iz nekog glupog razloga, dignuo tlak gost koji je prije koji dan gostovao kod Šprajca u emisiji. Lik ima 26 godina, do dana gostovanja je uhvatio preko tri i pol tisuće Pokemona, što je u nekom prosjeku 10 sati dnevno igranja Pokemona. S ponosnom nosi titulu 'najboljeg Pokemon trenera u Hrvatskoj', a meni ga je na kraju svega žao.

Ok, rekoh, idem pogledat gostovanje, što će pametno reći, kakva će ga Šprajc pitanja pitati, hoće li ga sprdati, kako će se nositi s provokacijom. Začudo, Šprajc ga je minimalno spuštao, ako uopće je, što je 'milom dečecu' davalo prostora da priča o svojoj Pokemon avanturi KAO DA JE TO NEŠTO BITNO NA OVOM SVIJETU i kao da zaslužuje biti dio večernjeg dnevnika.

(Foto: hatboy.tumblr.com)

Mene zanima odgovor na jako jednostavno pitanje - koji vam je vrag? To je pitanje upućeno ekipi koja igra bez prestanka kao ovaj zombi iz Šprajceve emisije! Ok, fora je vidjet nešto novo, tehnologija koja spaja virtualni i stvarni život je odavno zanimljiva široj javnosti, no hvala bogu ranije nije naisla na neki veći odjek. Ranije je bilo potrebno puno više za takvu simbiozu, puno vrijedniji gadget koji bi vjerojatno kao Švarceneger u Terminatoru nosili na glavi i preko očiju, a sad sličnu stvar imate na smartphoneu kojeg tako i tako posjedujete.

Ja sam generacija djece koja je čak pratila te vražje Pokemone kao crtić i dan danas znam da mali Pikaču uvijek hoda izvan Poke lopte jer se boji biti u njoj, a najjači mi je Psyduck koji je glup ko stup dok ga netko ne raspizdi kako treba, kad mali patak dobije takvu glavobolju i poludi i počne sve oko sebe šamarati. Sjećam se i malog Điglipafa koji pjeva uspavanku, a kad svi zaspu od njegove pjesmice, on im počne markerom šarati po facama.

Slatko je sve to, ali jedine Pokemone koje ću ja koristiti u svakodnevnom govoru i ponašanju su onaj KAKAČU kad mi crijeva zakuhaju i moram na WC i PIŠAČU kad trebam obaviti 'number one'. Prijateljica mi je ispričala situaciju da je šefa trebala za nešto vezano uz posao, a on joj se dobrih sat vremena nije javljao na telefon. Da bi kasnije doznala da je uzeo pauzu i iskoristio je da po parkingu traži Pokemone. DA, dobro ste čuli! Kasnije, kad ga je suočila s time, sve je okrenuo na zezanciju, ali pusti ti to - činjenica je da za poslovno pitanje nije bio dostupan zbog, ni manje ni više, opsesije Pokemonima.

Dečko iz Šprajeve emisije je sav ponosno došao na gostovanje, ja ga gledam i mislim si kak' će on sad također pokušati okrenuti na zezanciju, ako je to sve samo razonoda koja mu sada oduzima malo više vremena nego što je mislio, da će se čuti iz njegovih ustiju trag razuma. Par minuta kasnije, bilo mi je jasno - od razuma ni R, on ponosno nabraja Pokemona koje je skupio, priča gdje ih najviše ima, spominje termine koje ni Šprajc niti čitavi ostali normalni nePokemon svijet ne razumije i frajer se ne da! On je ponosan radi svog ačivmenta! Čak je i prije emisije pomahnitalo skupio sve Pokemone u krugu RTL-a i Direktovog studija, iako je za flow emisije bilo više fora da ih lovi, ako već mora, usred emisije i tog gostovanja uživo. Tu se Šprajc dobro snašao kad je izvukao onog plišanca Psyducka da cijelu situaciju nekako izvuče i učini iole duhovitom. Po mom mišljenju. Upitan kako mu cura prihvaća to da toliko visi po vani tražeći Pokemone, frajer je rekao da mu je tako i tako cura u Portugalu na par mjeseci pa može raditi što hoće. Good for you! Još bolje za tvoju curu, usrećila se.

Palo mi je na pamet da momak to sve radi zbog popularnosti, ali ni ta logika meni ovakvoj kakva jesam ne sjeda. Tko želi biti popularan na ovakav krivi način, da 'normalni' ljudi znaju za njega samo zbog toga što se sprdaju iz njegovog lika i djela? Oh wait, pa pola Hrvatske tako funkcionira. Pa Tina, gdje ti živiš?! 

Poanta priče je klišej modernog doba - ne dopustite postati rob tehnologije, satrat će vas i uskoro ćete počet ćete plakat čim vam baterija mobitela počne vrištat da je skoro više nema. Želite li stvarno postati takva osoba? Nikad mi više nećemo pisati pisma jedni drugima, samo se igrati po parkovima i livadama s loptom, ili bez nje, ali tehnološki zombiji polako postajemo. Dajte, nemojte dopustiti to. Barem ne još.

Vidimo se poslije godišnjeg! :*

Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine' i na Instagramu.