Podijeljenih osjećaja krenula sam na Thompsonov koncert – do posljednje sekunde u meni je bilo raskoljen osjećaj: trebam li tamo ići ili ne.

Kao osoba, a i kao novinarka, osuđujem koketiranje s ideologijom ustaštva koje prati njegove koncerte – ideologijom koja je sklopila pakt s najgorom mašinerijom zla u Drugom svjetskom ratu, mašinerijom koja je milijune odvela u smrt. Prođu me trnci kad čujem stihove “Jure i Bobana” i kad vidim likove s brčićima koji neodoljivo podsjećaju na Hitlera. I uvijek se pitam – pumpa li to Thompson na koncertu? Zašto se nije od toga ogradio i manipulira li vješto? Ili je to sve prenapuhano, pretjerano i iskrivljeno?

S druge strane, prva ću na svadbi svojih dragih, ponesena emocijom, zapjevati “Lijepa li si” – tu neslužbenu domovinsku himnu koja slavi sve što volim u svojoj zemlji: krajeve, boje i mirise. Da, bit ću ponesena iskrenom emocijom domoljublja, voleći svaki otok, rijeku, planinu i polje, Hrvatsku u bojama Zagoraca, Ličana, Hvarana, Brođana i Zagrepčana te Bosanaca i Hercegovaca, naše dijaspore i onih koji su ostali.

"Oni" i "mi"

No samo pitanje “Ideš li na Thompsona?” nosilo je duboku podijeljenost na “oni” i “mi”. Neovisno o odgovoru, osjećala sam jaz između sebe i sugovornika. Da kažem da ne idem, zaključili bi da ne volim domovinu, da sam "titovka" ili "Jugoslavenka". Da kažem da idem, onda sam ekstremna desničarka.

A ja nisam ni jedno ni drugo. I duboko vjerujem – nisam jedina.

S tim osjećajima, odlučila sam: idem. Prvi put idem na njegov koncert. Dosta je gledanja Thompsona preko medija – želim to vidjeti uživo, vidjeti prelazi li se granica, je li čovjek pjevač ili ikona, nosi li on ponos domoljublja koji i ja u sebi nosim, ili je to nešto drugo (što god bilo).

Rekla sam si: “Idi otvorena srca, neopterećena. U društvu dragih ljudi – koji nisu neonacisti niti ekstremne babaroge, nego ljudi s pitomim zanosom domoljublja. Idi bez predrasuda, zabavi se, zagrli, zapjevaj – ako krene nešto loše, nitko ti ne može oduzeti identitet i prisiliti te da budeš nešto što nisi.”

Pješice do hipodroma

I eto – krenula sam pješice oko 15 sati s krajnjeg zapada Zagreba. Na prvom križanju naišao je Golf pun mladih, treštao je Thompson, a obitelj je prelazila cestu – gotovo kao da idu na izlet. Jedino su ih majice s Thompsonovim likom odale. U tramvaju me mladić u crnoj majici ljubazno pitao hoću li sjesti. I na stranu što mi je oko zatitralo jer me pitao da mi ustupi mjesto (a ne osjećam se tako staro), pomislila sam – koliko divan odgoj, kad bi takvih bilo više!

Do Savskog mosta u tramvaju je počeo “Jure i Boban”. Prošli su me trnci, ali pjesma se ugasila gotovo odmah – kao da se odlijepila od teflona. Samo mala grupa pijane mladeži pjevala je, jedan je skinuo majicu – tetovirani orao na njegovim leđima podsjećao je na nacistički znak. Ali tko će ga znati - bio je dovoljno daleko da ne vidim detalje. Izašla sam iz tramvaja i vidjela ga kako zajahuje dostavljača na motoru (Nepalca ili Indijca). Ali odmah je pao osmijeh, dali su si peticu u zrak, nije tu bilo loše namjere, otpratili su se pogledima prijateljstva. Prijatelj tetoviranog golaća komentirao je pokraj mene: “Još će nam budala navući policiju…”

Bez poteškoća prešli smo Savu i ugnijezdili se na Kajzerici, prerano da uđemo na Hipodrom, a sunce je peklo.

Uhvatili smo komad hlada i otišli po dvije runde piva, sjeli i međusobno raspredali svoje storije. Naokolo se čula pjesma, bilo je veselja, mladosti, ništa posebno, ništa incidentno, kamoli rizično.

Zaokružila sam pogledom tko ulazi – bilo je tu osoba s invaliditetom u pratnji, majke, djeca, mnogo mladih. Naravno da je crna majica bila „must have“, ja sam izgledala skoro kao provokator u zelenoj… Da, bilo je nešto HOS-ovih šalova i majica, ali opet ne previše, od šahovnica skoro su sve bile s prvim crvenim poljem, poneka majica ili šal s bijelim poljem. Ništa posebno, ništa spektakularno.

Nije bilo nabrijavanja, samo jedna "crna" košulja

Nisam osjetila nabrijavanje i pumpanje mase, ništa loše u toj mirnoj, nasmijanoj i srdačnoj masi.

Na samom ulazu samo jedna napadno crna košulja prošla je pored mene. Mladić je nosio besprijekorno, gotovo vojnički uštirkanu savršeno crnu košulju, skoro da mi je došlo da ga pitam gdje je pegla da i ja odnesem svoje košulje s posla. Imao je popikano neko znakovlje, ali dovoljno sitno da ne vidim jesu li to neonacistički simboli, ali ta crna beretka, pogled kojim je strijeljao naokolo, gotovo kao da je prijetio – imao je potpis neonacista. I on je bio jedini kojeg sam takvog okom uhvatila. Na pola milijuna ljudi.

Ulazak na Hipodrom bio je besprijekorno organiziran i lak, doduše, malo me zabrinulo što zapravo i nisu pretresli moju torbu. Mogla sam bez problema ponijeti i sklopivu bazuku. OK, mantrala sam da je valjda bilo dovoljno upozorenja od policije „da se ne usude“, pa su shvatili i drugi da ne smije ništa opasno unijeti.

Na Hipodrom sam ušla tri ili četiri sata prije koncerta, i stajala na 15–20 metara od bine, i čekala…

Oliver i Dalmatino i ljuljanje kao na ribarskoj večeri

Puštala se glazba za zagrijavanje, ali primijetili smo svi međusobno – kao da smo na pitomoj ribarskoj večeri negdje u Dugoj Uvali, na Komiži ili u Novalji, gdje se uz malo ribe i čašu vina preko usta mekano valja Oliver, Tomislav Ivčić, Milo Hrnić, Grdović, Dalmatino… Ništa što pumpa, što nabrijava, ništa stadionsko, ništa što diže krv u lice i podiže poklič. Bila je to muzika, rekla bih, koja spušta, koja zove na mir, onaj pitomi osjećaj „doma sam“, „lijepo mi je“, „nemam razloga za ljutnju“.

„Ovo nije slučajno“, bio je moj komentar i moji su kimnuli glavom. Ne vjerujem da bi organizatorima promaknuo taj detalj „playliste“ prije koncerta stoljeća, duboko sam uvjerena da su se glave skupile oko popisa pjesama i kvačali s „da“ i „ne“, da nekim pjesmama ne podignu atmosferu previše, da ne ponese ljude u alkohol, agresiju… Takav propust si sigurno ne bi dozvolili jer bi to bila hrana za one koji su jedva čekali neki incident koji bi obišao svijet i bacio loše svjetlo.

A lica oko mene? Iskreno, možda sam u sebi nosila zrno straha da ću naći oko sebe divlje poglede, nabrijane Hrvate (ili Rvate), koji kipte, zovu na boj, čupave ovakve ili onakve…

Ali eto nisam.

Mladost u 20-im i 30-im godinama

Bila je to mladost, uglavnom pitoma djeca u 20-im i 30-im godinama, kojima oči još svijetle od životne radosti, neiskvarenosti, koji nose u sebi ideal obitelji, ljubavi, boljeg sutra. Ako bi netko i zateturao pijan, ovakav ili onakav, bila je to statistička varijabla (O, kudikamo sam više alkoholom ozlijeđenih viđala na drugim koncertima!). Ovdje se stajalo mirno, ljuljkalo i čekalo, bez agresije, s osmijesima, s mnogo zastava (i da, uglavnom s crvenom kockicom na početku).

Nepogrešivo – točno u 21 sat krenuo je spektakl, basovi su mi doslovno prošli kroz rebra, vibracije su ušle u svaku kost, zagrmjela je bina na koncertu godine, ta velebna pozornica od 30 metara, nemoguće puno ljudi, a strah – ako krene stampedo da će biti mrtvih, ako grune išta, popadat će pola hipodroma – sve se rasplinulo.

Krenuli su osjećaji, unijela se neka sigurnost u mene i znala sam duboko u sebi da sam u masi koja nije incidentna, koja želi pokazati svoje dobro lice, ponosno, gordo, zajedništvo – ali ne i divljanje, ne agresiju, ne mržnju.

Gotovo bih potpisala tog trena da će sve proći bez ijedne mrlje, nekako sam znala da će sve biti OK, da ćemo se svi doma vratiti, mnogi puni ponosa, nahranjeni, sretni, ma da će jednostavno sve proći dobro.

Pozornica stoljeća…

Festival svjetlosti

Već prvi kadrovi koje sam gledala na velikim ekranima neodoljivo su me podsjećali na Festival svjetlosti koji već godinama posjećujem u Zagrebu - tu apsolutnu čaroliju u igri animacije, dotjeranu do savršenstva. Dok sam gledala animaciju i oživljavanje kralja Tomislava na Tomislavcu, sjećam se da sam osjetila neki ponos u sebi, da su mi se pluća napunila i da sam se ozarila jer su gosti iz cijelog svijeta gledali storiju o našem kralju, tako daleku ali opet veliku povijest.

Thompson je tu istu priču dotjerao do savršenstva – nošeno osjećajem herojstva, ponosa s motivima pletera, vatre, bitke i pobjede, neizostavnog mača i sve to uklesano u kamen kao simbol našeg naroda i tvrdoglavosti opstanka i da „se ne damo“. Ništa krivo, ništa loše, i da – mogu shvatiti potrebu podizanja ponosa na svoju daleku povijest, mogu shvatiti želju da se njeguje i pamti tko su naši velikani, tko smo – ta to i učimo u školama od pamtivijeka, to uče i naša djeca! Ma da, sve to zaogrnuto mitom, prašinom povijesti i romantičarskim prizvukom, ali opet - ništa loše, ništa previše, jednostavno - gordo.

Zvuk i rapsodija slike - maestralno!

I u tom kolopletu boja, zvuk je bio savršen – niti preglasan niti pretih, jednostavno besprijekoran i taman! Dostojan stadionskog koncerta (a kudikamo je ovo bilo više od stadiona!) i opet ne previše jer uši nisu zujale, boljele ni na jednom tonu.

Da, mogu samo skinuti kapu organizatorima, timu koji je osmišljavao i animaciju i zvuk dotjerivao, to su napravili maestralno. Dodajmo k tome da je svatko od nas (a bila sam na 15–20 metara od samog Thompsona i bine) imao svoj životni prostor, korak naprijed-nazad, lijevo-desno, dovoljno da se diše i osjeti vjetar rashlađenja sa Save – na to sve da oko sebe nisam imala pijanu, razgaljenu, znojnu rulju, nego mladež ogrnutu zastavom, lijepu, s iskrenim žarom u oku – to je bio početak koji sam vidjela. Ništa loše i ništa previše, taman.

Nizale su se pjesme s novog albuma, publika je bila nekako splasnula, rekla bih „na pola“. Mnogi su već znali stihove, ali osjetilo se da se još nisu pjesme zalijepile, nije bilo te emocije i žara koje sam viđala na nekim drugim koncertima, nije bilo skakanja u vis, nego više pjevušenje i ljuljanje.

Čovjek koji raskoljuje društvo

I onda se dogodio trenutak u kojem sam duboko u sebi osjetila da je Thompson čovjek koji duboko dijeli naše društvo, stvara duboki jaz, otvara priče prošlosti koje su skoro dovedene do apsurda i kao da tiho poziva na nove ratove. Slike Blajburga i poruke „kosti zovu“.

Stajala sam i pitala se: „Na što zovu?“ Vrtjele su se crno-bijele slike horora koje su proizašle iz Drugog svjetskog rata, kada ljudski život nije vrijedio džona, opanka ili obične cipele. To zlo koje se dogodilo i koje se zove Drugi svjetski rat, pa je preraslo u osvetu, bez suda i pravde, koje je niklo na temeljima zla koje se pokrenulo tih ’40-ih godina. Gledala sam crno-bijelu patnju ljudi, kosti, lubanje pobacane po zemlji. U publici je bio muk. Upijale su se slike. Strahote. Užasi. U trenutku sam vidjela leš koji pluta na vodi, u nekoj rječici ili potoku. Gotovo kao prizori iz noćne more. Što je Thompson time htio reći? Da ne zaboravimo? Na nevine žrtve?

Pijetet svakoj nevinoj žrtvi

Ne umanjujući ni jednu žrtvu (dosta tereta smrti, strahota, krvi gledam svaki dan kao novinarka prenoseći vijesti o ratovima koji se zbivaju upravo sad, ovaj tren, i kao pred oltarom poklanjam se svakoj nevinoj žrtvi), gledala sam u slike smrti od prije 80 godina i pitala se:

Zašto?

Što želite da ja naučim gledajući te slike, što želite u meni izazvati dok sam utopljena u toj masi? Učite me povijesti? Hvala, išla sam u školu, nema tog štrebera koji voli povijest više nego ja, pa kad daju jednu knjigu, ja nađem još tri. Pa onda upalim iz razonode i pogledam još jedan dokumentarni film – o srednjovjekovnoj povijesti Hrvatske, o Dubrovačkoj Republici, pa se prebacim na Habsburgovce, pa onda zarotiram na Prvi i Drugi svjetski rat, pogledam ispovijest našeg veterana i priču o Vukovaru. Imam gdje učiti o povijesti i učim.

Ne znam što su bile te poruke koje je Thompson poslao – da me nisu naučili u školi, pa će me on na koncertu naučiti?

Sve to nabijenih emocija, kao da su ti ljudi, mrtvi koje sam gledala na ekranu, tu, sad, ovdje, traže pravdu?

Želi li osvetu, podiže li tenzije?

U meni se stvorio uznemirujući osjećaj

Ne znam, ali osjećaji u meni koji su se stvarali duboko su bili – priznajem – uznemirujući. Teško je gledati mrtve, toliku patnju, pa makar i jednog nevinog čiji je život obezvrijeđen, oduzet. Ali zašto puštati slike od prije 80 godina…? Osamdeset?

S Thompsonom ili ne, kad god bi me netko htio uvući u raspravu u „gdje si bio ’45.“ ja u jednoj rečenici odbijem od sebe i iznesem: „To nije rat mog oca. Moj otac se rodio 1950. i već je pokojan. To nije rat moje majke, rođena je nakon oca. To nije moj rat jer sam rođena ’80-ih i nije rat moje djece.“

Svi koji su me pokušali uvući u ustaše i partizane ostali bi nijemi. Moja poruka svima koji bi me pokušali uvući u te priče bila je kristalno jasna: Dogodilo se prije 80 godina. Što tražite, da ja sudim, prebirem, važem istinu? Od koga pravdu da tražim – jer krvnici su danas – eto – mrtvi. Ako i ima gdjekoji živ, neka ih dotakne sud pravde. Pravedno i bez iznimke i bez milosti. Ali da ću se kladiti da ima živih krvnika danas među nama? Eto hoću, kladit ću se na statistiku da priroda života nalaže da su krvnici odavno već mrtvi. 

Osjetite li besmislenost ove priče? I neka sam naivna, preplošna, pre bilo što – ali jednostavno – ne shvaćam. To je priča kojom se danas trebaju baviti povjesničari. To je bio rat naših djedova.

To više nije moj rat, nije bio rat mog oca, nije ni moje djece koja me s upitnicima gledaju kad netko spomene 1945. I jedino što mi zdrav razum nalaže i duša duboko vjeruje – te godine ostavimo onima kojima trebamo – povijesti i povjesničarima.

Imamo slobodu, imamo i „lijeve“ i „desne“ povjesničare, neka se potuku – argumentima, dokazima, neka izvlače, podcrtaju i neka objavljuju.

Ja jednostavno nisam vidjela smisao gledati žrtve poraća na velikom ekranu najvećeg koncerta u povijesti. I da, duboko u sebi nosim potrebu da trebamo rasteretiti se Drugog svjetskog rata, da treba početi promatrati taj dio povijesti neopterećeno, kao što bez nabijenih emocija i "težine" gledamo na bana Josipa Jelačića, Habsburgovce, kralja Tomislava, Zvonimira, Zrinsko-Frankopane...

Koliko je dovoljno daleko? 

Ako mi netko kaže da su te godine Drugog svjetskog rata i poraća bile ne tako davno, ja ću pitati – koliko je dovoljno daleko, što kaže zdrav razum?

Oprostite mi na naivnosti – ali ja jednostavno ne shvaćam da 80 godina nije već daleka prošlost koja danas ne smije izazivati duhove nemira, mržnje, osvete??

I jednostavno ne dam da moje dijete, sadašnja mladost, bude zagađena osjećajima svojih djedova, partizanima i ustašama!

To danas nije naš rat, nije rat one mladosti koja je bila na tom koncertu.

Pa se pitam – koji je motiv što smo gledali strahote tog rata? Možda zasijati neko sjeme traženja pravde? Ok, onda trebamo imati suca, ljutog!

Kome sudimo? Ponavljam, krvnici su odavno mrtvi. Pa mi eto – naivnoj – opet nije jasno. Čemu to? Tražimo li krvnike Jasenovca danas, nekog drugog centra smrti, neku drugu priču smrti i bezumlja?

Čula sam više puta komentare – za vrijeme Tita nisu dali da se čuje istina, što se stvarno dogodilo.

Živimo u najslobodnijem i najplodnijem djeliću povijesti

Ljudi, pa već treće desetljeće ja živim slobodnu, demokratsku i suverenu Hrvatsku. I živim u najljepšem, najslobodnijem i najplodnijem djeliću hrvatske povijesti. Pa i slobodu iznošenja istine iz povijesti.

A priča o partizanima i ustašama naslušala sam se, još koliko njih kao novinarka!

„Ona kao dijete, odvedena na mol u Dalmaciji da je strijeljaju fašisti, dogodio se prst sudbine, neka dobra duša pa ju povukla iz špalira smrti. Pa nije strijeljana, a gledala je vojnike koji su bili s puškama ispred nje da je smaknu. Sliku nosi dan-danas. Mrzi naciste i fašiste, partizani su joj bili heroji.“ Eto jedne priče.

Evo i druge: „Nečiji je djed presudio djeci s Blajburga, pa se djed objesio kad je shvatio kakvo je zlotvorstvo počinio.“

Ni jedna ideologija smrti kod mene neće proći

Želim reći – ni jedna ideologija smrti kod mene neće naći opravdanja. Niti jedna. Ni jedan špalir smrti, ni jedna uperena cijev u čovjeka.

Oduzeti život najgore je zlo na svijetu, mašinerija rata najveće je zlo koje je čovjek iznjedrio, gdje čovjek postaje životinja, nakaza, izopćenik iz ljudskog roda samim time što je nekoga smaknuo.

I zato, oprostite – pitam – zašto na koncertu gledam slike smrti iz vremena rata koji nije (oprostite mi što ponavljam) bio čak ni rat mog oca? Koliko se još generacija moramo odmaknuti od tih strahota da prestanemo nositi breme prošlosti i emocije težine?

Mirotvorac u meni duboko se protivi takvoj retorici i ne – ne mogu shvatiti slike koje sam gledala.

Da, povijest mogu u miru svog doma pročitati kroz knjigu, pogledati kroz dokumentarac. Ali kad se servira na koncertu umočenom u emociju, pitam se – zašto?

Mogu shvatiti težinu čovjeka kojem su otac ili možda majka smaknuti i bili žrtva tih godina, pa tu bol nosi i dijeli i danas. Ali ne mogu shvatiti da se to servira ljudima koji su rođeni 2000-ih, a takvih je bilo najviše na koncertu!

Vjera i molitva

Koncert je počeo s „Hvaljen Isus i Marija“. Ne mogu opisati koliko mi je pitom, drag i mio taj pozdrav. Moji Posavci iz Bosne uvijek su ulazili u kuću s „Hvaljen Isus i Marija“, to je za mene doslovno poruka ljubavi, kao da na dlanu netko pruža onu najljepšu gestu, dobru volju i sve najljepše što ima u sebi i nosi nekome kad ulazi u kuću.

I prihvatila sam s tribine taj pozdrav toliko nježno, toliko odobravajući jer treba biti, dopustite mi, i „frajer“ pa nositi svoju vjeru i na koncertu i dati je pred tolikim brojem ljudi.

I da, duboko sam uvjerena da je Thompson iskren vjernik. On iskreno vjeruje, iskreno moli, traži utjehu, snagu i milost u vjeri. On je s pozornice pozvao i da se Europa vrati svojim kršćanskim korijenima. I da, složit ću se s ocjenom da je Thompson i projekt Crkve. Ali i da je u tom projektu on iskren u vjeri.

Dajem respect što je s pozornice prenio poruku vjere prema pola milijuna ljudi, treba za to imati nerv, hrabrosti, ako hoćete i prgavosti. I on je sve to imao.

Nisam to doživjela kao „neprijateljstvo“ prema onima koji ne vjeruju ili su druge vjere, nego kao poruku ohrabrenja drugima koji nose u sebi iskru vjere.

Opet, izmiješan mi je osjećaj da sam na koncertu doživjela dizanje ruku u znak molitve i slušanje propovijedi, a onda se njihala na pjesme. Ali opet – respect. Treba i to moći, ostati dosljedan, vjernik i pokazati to.

I sada nastupam s pozicije one koja se također osjeća kao vjernica.

Dronovi i anđeli

Je li mi bilo previše vidjeti dronove koji su lebdjeli u obliku Majke Božje, križa i anđela. Debelo dvojim.

Kao vjernica osjećam da je vjera intiman odnos osobe s Bogom, pitanje duboko samoponiranja, a onda refleksijom svoje vjere pokazivati to prema van djelima – ne riječima, ne galamom, držanjem križa preko majice i vikanjem „ja sam Hrvat i katolik“. Nego djelima.

I da, tu ću kao vjernica reći da svi do reda padamo na ispitu „prakse“. Bez iznimke.

Ali mogu skinuti kapu – na hrabrosti, ideji, želji, volji, da pokrene tu energiju vjere. Budimo iskreni i recimo tko od nas ne zatrči se na Kamenita vrata i ne zapali svijeću kad nam je najteže, kad bolujemo, kad nam strahovi razdiru dušu? Vjera je snažno pogonsko gorivo, ona zacjeljuje, ona podiže, izvlači iz ljudi najbolje.

Ali sjetimo se povijesti – i ono najgore!

Ona može biti benzin, pokretač i lak način instrumentaliziranja, pokretanja masa u ne tako dobre ili čak krajnje paklene svrhe. Ali opet – jesam li takvo što osjetila kod Thompsona, išta loše?

Ne bih rekla. Osjetila sam iskrenog vjernika, koji želi osnažiti i druge u vjeri. I ne vidim ništa loše u tome. Dapače. Možda nije moj stil, ali zato nije on manje (a bome ni ja) iskren vjernik. 

Gdje sam shvatila Thompsona i duboko se povezala?

U njegovoj pjesmi i stihovima „Sine moj“.

Kao majka, osjetim nekako duboku bol roditelja kojeg razdire kad ti dijete nije dobro. I tu mogu shvatiti poruke osnaživanja, ljubavi, pa i vjere koja daje nadu, koja je slamka spasa i najjači oslonac u boli! I poželjeti – da sve bude dobro, da se bol stiša. gotovo mi je došlo da se dignem na tribinu i zagrlim, ponesem poruku ohrabrenja i pogledom pokažem da mi kao roditelji, i kad je najteže, jednostavno ne smijemo pasti, nego biti snaga. 

Gdje ga mogu još shvatiti?

U ljubavnim pjesmama, iskrenim porukama nježnosti dvoje ljudi koji se vole. On je izuzetno snažan interpretator, emocije u svakoj njegovoj pjesmi su baš jake, pune od atoma naviše.

I u jednom ga neću shvatiti

Gdje ga ne mogu shvatiti i neću shvatiti?

U pokliču „Za dom spremni“, u pokliču koji se naslanja na ideologiju ubijanja, ustaštvo koje se naslonilo na najzlobnije ideologije smrti.

E to ne mogu i neću shvatiti. I neću shvatiti da se to vadi iz repertoarne povijesti, pod omotom domoljublja da se plasira onoj mladeži na koncertu koja je još nevina, koja voli domovinu i prihvaća pod celofanom domoljublja taj poklič.

E to ne mogu shvatiti. Thompson je pokazao da ima golemu, baš golemu pokretačku snagu. To je snaga koja povezuje, okuplja (ljudi su dolazili s drugih kontinenata radi koncerta – hej, tko to može!), koja privlači. I koja može pomaknuti mase. Takva snaga nosi i golemu odgovornost.

Domoljublje – da.

Koketiranje s ideologijama koje su paktirale sa silama smrti iz Drugog svjetskog rata – ne, ne i ne!

Ali što mi daje nadu?

Jesam li na koncertu vidjela pola milijuna neonacista obučenih u crne majice?

E nisam.

Da, vidjela sam zanesenjake koji su obukli crne majice s printevima Thompsonovih simbola, i da ne cijepamo dlaku – ne vidim odmah neonaciste.

U osam sati što sam bila tamo, doslovno sam četiri puta čula da je netko poveo „Juru i Bobana“.

Jure i Boban su se rasplinuli, masa ih nije posaugala

I znate što? Ta šaka ljudi koji bi poveli pjesmu bi se rasplinula u nekoliko sekundi.

Nitko oko njih ne bi povukao pjesmu dalje tako da se ona raširi kao kamen bačen u vodu pa da krenu valovi. Tako se ni „Jure i Boban“ nisu širili.

Doslovno četiri puta sam čula „Juru i Bobana“ i četiri puta se na prvom stihu sve rasplinulo, pjesma se ugušila, urušila sama u sebe, ta šaka ljudi koji su zapjevali, za sekundu ili dvije bi odustali.

Da, tamo su bili ljudi koji su došli na koncert, nošeni nekim osjećajem domoljublja, povezanosti, koji dijele osjećaj zajedništva, poruke osnaživanja obitelji i ljubavi, a „Jure i Boban“ u masi – koja je mene okruživala – nisu jednostavno prošli.

I to mi daje nadu i pravo za reći – ne, tamo nije bilo pola milijuna neonacista, ne – tamo nije bilo više stotina nekih ekstremnih desničara, opasne mladeži ili nešto slično.

Da, bilo je kapljičasto i takvih. Ali nisu se razmahali, nisu mogli. I zato ću odgovorno reći – ne, nije to bio neonacistički koncert. Da, Thompson je u celofanu domoljublja budio duhove davne prošlosti, a je li uspio zadojiti masu i pokrenuti neki loš nabrijani osjećaj?

E ne bih rekla, domoljublje je napumpao, da, ali da sam gledala neku lošu masu ekstremista u publici opasnih namjera – e, pa nisam ni to.

Još i ova anegdota ili dvije – od prijatelja sam čula da je na koncertu bio jedan – delija! Pokazao mi je sliku – delija je raširio ruke, imao je crnu majicu i slikao se ispred HOS-ove zastave. Apsolutni smijeh!

Ljudi boje život šarenim bojama i ništa nije crno-bijelo, pa tako ni ovaj koncert.

I još ovo – za ljude za koje bih rekla da su malo desniji, sam čula i da podržavaju ideju da bi vojni pakt trebali, zapravo, napraviti Hrvati i Srbi, onako kao poluga vojnog partnerstva. Zašto? Kako bi to partnerstvo i poluga bili osiguranje mira, nenapadanja! Kakvo osvježenje, kakav dokaz da u masi zapravo stoje ljudi koji imaju svoje ja, i koje se ne može baš tako lako farbati na ni jednu stranu, a bome ni zadojiti!

Opet, kolika je snaga Thompsona? Golema, neslućena (pa i premijer mu se skoro došao pokloniti pred koncert, kao u ispovjedaonicu).

Jaki osjećaji nakon koncerta

U toj pomiješanosti poruka – povratka kršćanstvu, tradicionalnim vrijednostima obitelji, zajednice, domoljublja, odjeka davne prošlosti i želje za revizijom (i rehabilitacijom, rekla bih) nekih trenutaka iz povijesti, otišla sam s koncerta s dva jaka osjećaja.

Prvo – Thompson ima golemu snagu koja povezuje i lijepi masu. Drugo – on duboko razdvaja i dijeli. Jer ako nisi Thompson – onda nisi Hrvat i domoljub, a ako jesi Thompson, onda si neonacist?? Dajte molim vas…

Dozvolite mi reći ovo – ne priznajem ideju da je Thompson „posvojio“ domoljublje, pa ako nisi uz njega onda nisi za domovinu. Dajte neku jaču municiju jer ovo je smiješno.

Jer ja – eto – volim (i obožavam) Lijepu našu u svim njezinim bojama, u svim otocima, planinama, rijekama, poljima, u svim selima i gradovima, od klapske pjesme do slavonske tamburice, od bosanske šargije do hercegovačke gange! Moja Hrvatska je široka, ona prima, prihvaća, ona je nježna, odgaja, podržava, moja Hrvatska ne da na sebe (pa i u Domovinskom ratu polomili smo zube neprijatelju!), ali moja Hrvatska njeguje mir.

Moja Hrvatska voli svoje susjede koji se dignu kad se dogodi Gunja i pružaju ruku pomoći, moja Hrvatska voli svoje susjede koji su prvi kad udari potres i šalju pomoć, moja Hrvatska je dobar prijatelj i kad treba pružiti ruku pomoći drugima. Moja Hrvatska podržava retoriku mira jer na našem Vukovaru pokazala je što znači biti ranjen, pa se podignuti i ponovno oživjeti – i da, koliko puta sam kao novinarka slušala naše veterane, naše heroje, koji šalju poruku mira i pomirenja (kakve li jakosti i veličine ima u tome!)!

Buđenje aveti i dijeljenje naroda

Ne – ne podržavam poruke dijeljenja naroda (pogotovo na Thompsonove i nethompsonove), ne – ne podržavam buđenje aveti prošlosti i koketiranje s ustaštvom niti prodaju pokliča „Za dom spremni“ pod domoljublje.

Ne, ne dam reći da je mladost na njegovom koncertu generacija neonacista, ne – ne dam reći da su to ekstremni desničari jer vidjela sam takve točkasto, ostatak je bila većina nošena osjećajem zajedništva i domoljublja, uzmite i ovo – vjerom i osjećajem njegovanja obitelji (i to mi je stvarno OK). Da, na koncertu je bilo baš puno mojih ljudi, mojih prijatelja, od Zagrepčana, do Bosanaca, od dijaspore do onih koji žive u Hrvatskoj. I nitko od njih nije ni ekstreman ni desničar niti je neonacist. Za njih bi u vatru ruku dala. Ali ne mogu shvatiti Thompsona i njegovo koketiranje i miješanje - od pokliča "Za dom spremni" i pakiranje ustaštva u domoljublje, do slika smrti iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća jer ne shvaćam motiv (osim potpirivanje mržnje) i sve to u kolopletu vjere, domoljublja, poruka osnaživanja obitelji. Da je pomiješao sve to, e bome jest. 

I da – to mi daje za pravo reći – ovaj koncert će se još dugo komentirati i slojevito analizirati. Ima tu svega, ali pogledati samo jedan kut bilo bi nepravedno i loše. Ima tu ljudi nošenih iskrenom emocijom domoljublja, koji vole njegovu pjesmu, ali i onih koji koketiraju s avetima prošlosti (ali su zaista točkasta manjina). Ima tu ljudi dobre volje, velika srca, ima i opterećenih prošlošću – ma ima svega.

I za kraj – dam se kladiti da je prvi red Thompsona isti ešalon ljudi koji su bili na koncertu Prijovićke ili koji je vrlo rado puste u svom autu dok se voze.