Iz sjene bivšeg benda nije ni pokušao pobjeći (a nema ni zašto)

David Gilmour: Rattle That Lock (Sony/Menart)

U razmaku od samo nekoliko tjedana imali smo prilike prisjetiti se dvadesetak godina starog albuma Rogera Watersa "Amused To Death" i poslušati novi uradak starog mu kompanjona iz Floyda Davea Gilmoura.

Oba materijala jasno su pokazala kako su njihove samostalne karijere i popratni im autorski rukopis trajno i neizlječivo inficirani radovima slavnog im bivšeg benda, što u slučaju "Rattle That Lock" predstavlja prilično dobru vijest.  

Stvari postaju kristalno jasne već prilikom uvodnog instrumentala "5 am“ s pomalo meditativnom međuigrom električne i akustične gitare u čijem su zaleđu akordi na   klavijaturama kakvim ga je godinama pratio Richard Wright.

Naslovna stvar, ujedno i prvi singl albuma, novi je naklon nasljeđu Floyda i fini midtempo na tragu "Learning To Fly", nakon čega u laganijim temama poput "Faces Of Stone", "In Any Tongue" i "Boats Of Waiting" odlazimo još i dalje, sve do kraja sedamdesetih i ploča "Animals" ili "The Wall".

Do kraja nas kakvo-takvo iznenađenje Čeka tek u zanimljivoj jazz baladi "The Girl In The Yellow Dress“, no i njena je instant prepoznatljivost zagarantirana čim začujete prve tonove klasične Gilmourovske solaže.

Ukratko, "Rattle That Lock" nije album koji donosi bilo što novo ili drugačije, ali je dovoljno dobar da nas podsjeti na svu genijalnost Pink Floyda i njegovih najvažnijih članova.

Ocjena: 8/10