
'Imamo neizdrživ sustav najma stanova na tržištu gdje se svi ponašaju kao da su na bojnom polju'

Beč ima 1,8 milijuna stanovnika, a njih 60 posto živi u unajmljenim stanovima u vlasništvu grada ili poduzeća koja promoviraju javni interes. U usporedbi s Parizom i Londonom gdje prosječna cijena najma po metru kvadratnome iznosi 26 eura, Barcelonom sa 17 i Pragom s 13 eura po 'kvadratu' bečkih 9,6 eura po metru kvadratnom čine se gotovo nevjerojatnim.
Kako je moguće da jedna od najskupljih metropola u Europi ima iznimno povoljne cijene najma stanova, kako je moguć 'crveni Beč', a znamo da nije riječ o socijalističkoj državi? - pitanje je koje je ovih dana zaintrigiralo mnoge.
Potraga u nemogućoj misiji: Pokušali smo pronaći prihvatljiv stan i ostali šokirani ponudom
''Sve zemlje centralne i zapadne Europe koje nikada nisu bile
socijalističke provodile su ili provode stambenu politiku koja
ima za cilj izmjestiti značajan broj stanova izvan tržišta. To se
pokazalo kao jedini način da se osigura sigurnost doma,
produktivnost radne snage, kao i njena mobilnost, odnosno da se
po pitanju stanovanja kontrolira tržište i njegovi apetiti kako
ne bi bio ugrožen osnovni preduvjet za funkcioniranje gradova –
siguran dom za one koji u njemu žive i rade'', za
Vijesti.hr objasnila je Iva
Marčetić, arhitektica i istraživačica te aktivistkinja,
koja je radila u raznim arhitektonskim uredima, bila je članica
Platforme 9.81, s Pulskom grupom je 2012. godine predstavljala
Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu arhitekture, a danas, između
ostalog, radi u organizaciji Pravo na grad te je članica zadruge
Otvorena arhitektura.
''Porez je tada uveden na sve luksuzne robe poput kavijara i šampanjca, a postojali su porezni razredi koj' su, primjerice, više oporezivali one koji si mogu priuštiti kućnu pomoćnicu, od onih koji to ne mogu. To je bio sveopći sustav distribucije bogatstva koji je učinio da današnji Beč predstavlja jedno od najboljih mjesta za život. Pored toga, Beč, odnosno Austrija, imaju i provode zakone koji štite stanare na tržištu pa nije moguće poigravati se obiteljima i životima podstanara na način kako to rade naši najmodavci koji su gotovo u potpunosti lišeni odgovornosti prema državi, gradu ili najmoprimcu što zasigurno proizvodi i smanjenu odgovornost najmoprimca'', upozorava.
''Takoreći mi imamo neizdrživ sustav najma na tržištu gdje se svi ponašaju kao da su na bojnom polju, no razlika je da najmodavci na taj način povećavaju svoj kućni budžet, dok najmoprimci rješavaju osnovnu životnu potrebu i stoga, najmoprimac i najmodavac ne mogu biti isto u očima zakon'', naglašava Marčetić.
Bečki recept, temeljen na gradskom intervencionizmu na tržištu stanovanja, bez sumnje intrigira, a jedno od ključnih pitanja je jesmo li mi danas u Hrvatskoj (neki jesu, ali tko) u mogućnosti samostalno riješiti svoje stambeno pitanje putem prava koje ostvarujemo svojim radom, kao i koji su uzroci te (ne)mogućnosti) i kakve to posljedice već ima ili će tek imati?
''Mi smo u Hrvatskoj, kao i u većini zemalja južne i istočne Europe takoreći taoci politike koja nas je osudila na samo jedan put do sigurnog doma – kupnja stanova. Sve Vlade od 90-ih naovamo, kroz razne su mjere poticale potrošnju stambenih kredita, a banke su plasiranjem raznovrsnih i nerijetko toksičnih financijskih proizvoda, poput kredita u švicarskim francima, širile tržište kredita na sve veći broj ljudi. To znači da je jedini put do vlastitog i sigurnog doma, osim nasljedstva, dugoročno zaduživanje što naše domove pretvara u sredstvo za izvlačenje vrijednosti iz naših kućanstava i usmjeravanje resursa u banke'', upozorava Marčetić.
Naime, neprestano se zaboravlja da se stambena politika tiče svih aspekata ekonomije i ukoliko nije pametno vođena kroz diverzifikaciju modela stanovanja od kojih veliki dio mora biti neprofitan, ona nije razvojna nego regresivna, dodaje Marčetić: ''Mi danas u Hrvatskoj imamo gotovo 80 posto mladih između 18 i 34 godine koji još uvijek žive u roditeljskom domu i velik broj zaduženih te onih koji nisu u mogućnosti riješiti svoje stambeno pitanje kreditima niti putem iznajmljivanja – to proizvodi svojevrsnu socijalnu katastrofu, smanjenu mobilnost radne snage i sveopći osjećaj da se budućnost ne može planirati jer nemamo siguran dom u kojem se ta budućnost ostvaruje''.





















