'Došla su mi dvojica na vrata tražeći hranu i vodu. Nije mi bilo svejedno, ali...'

Na sam spomen migranata, nameće se neki negativan kontekst i često se zaboravlja da su i oni samo ljudi. Prema podacima PU primorsko-goranske, u prvih sedam mjeseci ove godine zatečeno je nešto više od 120 izbjeglica prilikom pokušaja ilegalnog prelaska granice, te još četiristotinjak u dubini teritorija koji pokrivaju primorsko-goranski policajci.

Koliko ih je uspjelo proći, može se samo nagađati, no brojke sigurno nisu male, s obzirom na to da su susreti s migrantima po šumama postali gotovo svakodnevica. Možda upravo zbog toga, stanovnici riječkoga područja sve češće pomažu gladnim i žednim strancima koji se ondje zateknu.

Nude novac za hranu i vodu

"Došla su njih dvojica, negdje prije mjesec dana. Umorni, iscrpljeni, prljavi. Zatražili su vode, jer su bili žedni. Dali smo im pića i hrane i otišli su svojim putem", kazao je Zvonko Kalanj, vlasnik ugostiteljskog objekta u zaleđu Novog Vinodolskog, za Novi list.

Mladići koji su pokucali na njegova vrata bili su, ističe, vrlo pristojni, ali i očigledno izgladnjeli i premoreni.

"Pokazivali su rukama da su žedni, da žele vode. Slabo se, zapravo nikako, služe stranim jezicima, ali uspjeli su nam objasniti da dolaze iz Sirije. Dali smo im vode, kao i nekoliko bočica Fante i Coca-Cole. Vidjelo se na njima da su i gladni pa smo im ponudili i hranu. Uzeli su jedan sir škripavac i kruha. Supruga im je htjela dati i pršuta i kobasica, ali su to uljudno odbili, kazavši da su muslimani. Ma htjela im je ona dati još svašta, ali nisu htjeli uzeti, samo sir i kruh. Nudili su nam i novac, da plate za to, ali nismo im htjeli naplatiti. Treba pomoći, tko zna koliko već dugo ovako lutaju, i koliko su toga putem pretrpjeli", objasnio je Kalanj.

STRAŠNA SMRT: Policija je potvrdila kako je dvojicu migranata u šumi kod Ogulina ubio odron kamenja

Ne rade probleme

I dok većina o migrantima govori samo u negativnom kontekstu ne znajući njihove razloge i motive, ljudi po mjestima u zaleđu, istočno od Rijeke, o njima govore isključivo u kontekstu ljudskog suosjećanja. "Jadni ljudi. Što drugo reći. Zamislite da nas, koji smo tu čitav život, netko ostavi u šumi da se sami snalazimo, bez zaklona, hrane, vode, to bi bilo strašno, a kako je tek njima koji ne znaju pravo ni gdje su, ni što ih još sve čeka", zaključio je dugogodišnji ugostitelj.

Potvrdio je to i jedan od šumarskih radnika na tom području. "Ja ih, doduše, nisam vidio, ali kolege s kojima radim viđaju ih svako malo. Prolaze šumom, idu prema Sloveniji. Iako, koliko čujemo od kolega, najviše ih prolazi sjevernije, preko Drežnice, pa dalje ka Gorskom kotaru i slovenskoj granici. Nisam čuo da su ikome radili probleme ili bili nasilni. Velika to nevolja mora biti kad čovjeka natjera da tako krene i tko zna koliko dugo putuje. Jadni oni, a jadni i mi s njima", rekao je šumar za Novi list.

Jedna je mještanka Batera, naselja u sklopu Novog Vinodolskog, novinarima kazala kako migrante na svoje oči također nije nikad vidjela. "A da i jesam, ne bih vam rekla. Ni vama, ni policiji, nikome. Da ih sad tu dođe deset, dala bih im vode i hrane i nek' ljudi idu svojim putem. Oduvijek su ljudi išli trbuhom za kruhom, bježali od gladi, rata, kako god su znali i mogli, pa tako i oni sad", rekla je žena u zaštitničkom raspoloženju prema izbjeglicama.

Suosjećanje ispred straha i nelagode

I na području Općine Jelenje, ponajviše u mjestima koja graniče sa šumskim predjelima poput Jelenja i Podkilavca, susreti s migrantima koji se kreću prema slovenskoj granici nisu rijetkost.

"Negdje oko četiri popodne čuli smo glasan lavež našeg psa u dvorištu pa smo izašli van, a ondje su stajala dvojica migranata, bili su vrlo mladi. Na engleskom su nas pozdravili i pitali ako bismo im dali nešto za jesti i piti jer da su dugo hodali te su jako gladni i žedni. Isprva, naravno, osjetite strah, no i veliko sažaljenje. Znamo da su oni tu ilegalno, no kad vam gladni i premoreni ljudi dođu na vrata, što ćete negoli im dati jesti. Uz to, bili su vrlo pristojni i kulturni. Mi smo im u kući spakirali hranu koju imamo i stavili nekoliko boca vode u vrećice za ponijeti, a oni su to uzeli te su uz mnogo zahvala krenuli dalje svojim putem. Uistinu su bili pristojni. Nismo pitali odakle dolaze i kamo idu, nije nam baš svejedno bilo, no ponavljam, ljudi su bili u potrebi i morali smo im pomoći", ispričala je jedna mještanka Jelenja za Novi list.

Premda s dozom straha i nelagode, ovi ljudi stavljaju temeljne ljudske potrebe ispred svih ostalih kriterija kao što su nacionalnost, vjera i slično. I u tome su svi složni jer baš nitko nije rekao nijednu ružnu riječ o toj temi. Svi smatraju da je riječ o ljudima koje je nevolja natjerala da prolaze njihovim krajem, i da im, koliko se može, treba pomoći. Na kraju krajeva, svi smo samo ljudi.