'Tisuće ljudi okupilo se u Jurišićevoj, svi su pisali samo o jednoj temi'

Pedeset godina prošlo je od najvećeg astronautičkog pothvata u povijesti čovječanstva. Trenutak kada je ljudska noga kročila na Zemljin prirodni satelit ostavio je traga na svima onima koji su bili svjedoci velebnog pothvata. Jedan od njih bio je i Damir Mikuličić, fizičar, pisac znanstvene fantastike, prevoditelj, urednik i vlasnik nakladničke kuće 'Izvori', koji je na današnji dan, prije pola stoljeća, izvještavao o ovom, kako kaže, događaju tisućljeća.

Mikuličić koji je od 1968. do 1990. kao novinar i urednik u Vjesniku, ali i za druge medije i magazine, pratio događanja s područja znanosti i tehnike, osvrnuo se na dan kada je Zagreb stao na trenutak i kada su svi pričali o samo jednoj jedinoj temi - putovanju čovjeka na Mjesec.

'Mali korak za čovjeka, a velik za čovječanstvo'

"U sitne sate (po srednjeeuropskom vremenu) 21. srpnja prije ravno 50 godina "svijetu je zastao dah". "Osvojen Mjesec". "Ljudi stigli na Mjesec". Događaj stoljeća, događaj tisućljeća, senzacija na koju se čovječanstvo već danima pripremalo prateći let američke astronautske trojke Armstron-Aldrin-Collins u skučenom prostoru krhke svemirske letjelice Apollo 11 - ulazio je u svoju završnicu.

Iscijeđena iz žila našeg još nezrelog doba za takav pothvat, 2000-tonska raketa Saturn ponijela je bila ljude na stazu oko Zemlje odakle su krenuli na trodnevno putovanje do nama najbližeg nebeskog tijela. Dio Apolla 11, tzv. lunarni modul, odvojio se od ostalih dijelova Apolla i prevezao dvojicu ljudi na površinu Mjeseca. Žive i zdrave. 385.000 km od Zemlje.

"Ovo je mali korak za čovjeka , a velik za čovječanstvo", bile su prve riječi koje je Neil Armstrong izgovorio na površinu Mjeseca i nije bilo novina, radija ili televizije na kugli Zemaljskoj koji tu izjavu nisu prenijeli (osim u Sjevernoj Koreji koji su, navodno, bili zatajili tu vijest, premda ne znam je li to točno).

Kao (tada) mladi novinar pokojnog dnevnika "Vjesnik" bio sam u prvim novinarskim redovima koji su izvještavali o tom epohalnom događaju. Zaista epohalnom, svi smo tada vjerovali. U redakciji je bilo formirana posebna ekipa sa samo jednim zadatkom: pratiti let ljudi na Mjesec. (Moj je zadatak recimo bio razgovarati s našim znanstvenicima stručnjacima za astronautiku i svemir te bilježiti njihove komentare i mišljenja.).

Bez interneta, bez Googlea i bez kompjutora i pametnih telefona u redakcijama. Ta bila je to godina 1969. hej. O da, imali smo struju. Ipak. Neonsku rasvjetu čak. I u tom i takvom "kamenom dobu" čovjek se spustio na Mjesec, i to šest puta, sve do proljeća 1972. kad je posljednji Apollo (17) završio apolonske skokove do Mjeseca i natrag. Da, bio je i jedan neuspjeli let, Apolla 13, kad su se astronauti jedva uspjeli živi vratiti kući, a da nisu ni stigli do Mjeseca.

'Svi su pisali samo o jednoj temi'

Moj "Vjesnik", kao i dakako svi drugi mediji, pratili su prvi let na Mjesec u svakoj pojedinosti.

Na dan spuštanja, čitave prve stranice svih novina bile su o samo toj temi, o Mjesecu. Slagari u tiskari su većinu toga unaprijed složili (u olovnom slogu) i samo se čekala završna vijest: jesu li se spustili (živi)?! Televizija je (tada još crno-bijela) kod nas bila još slabašan medij. Malo je bilo sretnika koji su imali doma "televizor" (hej!) pa su ljudi čekali kod rodbine ili prijatelja do sitnih sati 21. srpnja kad će napokon Armstrong stupiti na površinu Mjeseca.

Ja sam tada nakon posla u redakciji prošetao do Trga Republike gdje je u jednom izlogu (gdje je sada ured Turističke zajednice grada Zagreba, na uglu Jurišićeve) bio jedan jedini običan televizor tada skromnog formata, malo poviše postavljen, u kojem je pokušavalo nešto vidjeti tisuće ljudi okupljeni pred njim na udaljenosti od više desetaka metara.

Tako su Zagrepčani, a slično i ostali, dočekali događaj od kojeg je svijetu zastao dah. Neki nisu vjerovali, već i onda. Samo nas mažu, govorili su. Pa ne može nitko doći do Mjeseca.

Nakon leta posljednjeg Apolla, sve se opet vratilo u zemaljsku kolotečinu kakva je bila i prije. Istraživači su dobili kamenje s Mjeseca, znamo sada o Mjesecu mnogo više negoli prije 1969, ali "Mjesec nije osvojen". "Čovjek je krenuo u svemir", ali čini se da je samo krenuo pa stao, ili je hinio da je krenuo. Onako na mjestu, kao u crtiću ptica trkačica koja se predomislila i prevarila kojota.

Već tada, odmah nakon Apolla 13, vidjelo se da će tako završiti. Svaki sljedeći let bio je medijski sve slabije i slabije praćen. Konkretno u "Vjesniku", ja sam bio tada, od Apolla 12 pa nadalje, jedini dalje zadužen za pisanje o letovima na Mjesec. Svi su se ostali vratili "važnijim" zadacima, privredi, Partiji, politici općenito.

Prvi sjedeći događaj kad je u "Vjesniku" (i ostalim našim medijima) bilo takvo usporedivo izvanredno stanje, bila je vijest o smrti Josipa Broza Tita.

20. odnosno 21. srpanj 1969. bio je medijski takav svugdje u svijetu. Apollo 11 je načas zaustavio globus u vrtnji: sa Zemlje su sišla trojica astronauta. A kad su se vratila opet na njega, svijet je nastavio da se vrti i dalje kao i prije, da gladuje kao i prije, da ratuje kao i prije, da mrzi kao i prije. Ali srećom i da ljubuje kao i prije.

Mjesec još nije osvojen, ali...

Mjesec još uvijek nije "osvojen". Čovjek još uvijek nije krenuo u svemir. Ne računavši nekolicinu astronauta. Možda će se u nekom skorašnjem dobu to i dogoditi. Neke novije naznake već postoje. Ono s Apollom je bila samo geopolitička trka: neće oni crveni, mi smo bolji, mi smo jači, mi ćemo prvi. I to je sve. Pokazati se tko je šerif u gradu. Istina, od tih silnih utrošenih milijarda bilo je i neizravne koristi, i za znanosti i za tehnologiju, no to je druga tema.

Pedeset godina nakon prvog spuštanja (aluniranja) ljudi na Mjesec ostaje nam samo sjećanje na doista velik, epohalan događaj. Bez obzira na njegovu konotaciju o preuranjenosti i nepotrebnosti. Pokazalo se da čovjek može i naizgled nemoguće kad to želi.

Još samo da nauči, da sazna što točno želi", prisjetio se Mikuličić.

Slijetanje na Mjesec kroz oči jednog dječaka

I dok je on već zakoračio u svijet znanosti i nebeskih putovanja, u trenutku u kojem je astronautika bila, bar na trenutak najvažnija tema na plavom planetu, jedan dječak bio je nadahnut onime što je vidio, ne bi li i sam kasnije odabrao znanost kao temelj svoje karijere.

Radi se o Hrvoju Prćiću, glavnom uredniku National Geographic Hrvatska, koji je u svom novom uvodniku, posvećenom Mjesecu, otkrio kako je uspio stupiti u kontakt s NASA-om te kako je snimka na malom crno-bijelom ekranu utjecala na njegov životni odabir.

"Nikad neću zaboraviti goruće uzbuđenje dok smo na crno-bijelom ekranu televizora pratili prijenos spuštanja na taj zemljin satelit.

Nekoliko mjeseci nakon toga naivno sam pisao NASA-i (još sam bio pučkoškolac) izrazivši svoje oduševljene. Ali odgovor je stigao! Dječaku u komunističkoj zemlji na Balkanu. Dobio sam poster sa slikom Apolla te trojicom astronauta te bedž s njima trojicom i prateće pismo ohrabrenja da se bavim astronautikom. Mislim da sam tada odlučio studirati fiziku, uvjeren da ću biti dio generacije koja će osvajati svemir", napisao je Prćić 50 godina kasnije.

Nakon svemirske utrke, došlo je vrijeme stagnacije. Ljudi, kao ljudi, iako željni istraživanja, shvatili su kako je Svemir jedno ne gostoljubivo mjesto. Sada, sa puno većom opreznošću i dozom razuma, bez potrebe za natjecanjem, ljudska vrsta planira nove letove težeći opet zlatnom Apollo trenutku.