Glas struke: Roditelji i djeca kao prijatelji - To je jedna od najvećih laži!

Biti roditelj vrlo je izazovno. Očevi i majke su svakodnevno suočeni s brojnim pitanjima i nedoumicama te strahovima. Savjeti pritom dobro dođu, imajući na umu da je svatko od roditelja i djece svijet za sebe, ali i da su se 'zlatna pravila' mijenjala s protekom vremena. Nabolje ili nagore, pitanje je oko kojega se ne bi svi složili, a ovih je dana na tom tragu društvenim mrežama i u medijima odjeknulo pisanje autorice bloga "Mama, ja sam gladan". Ona je u poduljem postu na Facebooku usporedila odrastanje nekad i danas te zapitala kolike su razlike i ishodi kad je riječ o odgoju nekad i danas.

Kako pronaći prijeko potrebnu ravnotežu između potreba djece i izgradnje zdravog autoriteta roditelja - u smislu da su djetetu roditelji, a ne prijatelji – ma koliko zamamno možda ovo drugo zvučalo, pitanje je na koje smo odgovor potražili kod stručnjakinje Ivane Ćosić Pregrad, kliničke psihologinje i aktivne članice Zagrebačkog psihološkog društva (ZPD). ''Ono čemu na različite načine svjedočimo jest da roditelji, ali i stručna i šira javnost, sve više propituju različite aspekte roditeljstva i općenito odnos sa djecom. Često promišljajući svoje odrastanje, nalazimo neke obrasce i ponašanja kojima nismo bili zadovoljni i ne želimo ih ponavljati sa svojom djecom, ponajprije stil roditeljstva u kojem je roditelj autoritarna figura koja nameće pravila i od svojeg djeteta traži prvenstveno poslušnost i disciplinu. Istovremeno suvremeno roditeljstvo zaista donosi velike izazove pred roditelje i niz je mjesta gdje su roditelji danas izloženi jačim i raznolikijim pritiscima nego što su vjerojatno bili izloženi njihovi roditelji. Današnji stil života i brzina kojom se stvari izmjenjuju, zaista velika mogućnost izbora kao i nedostatak jasnih i stabilnih društvenih vrijednosti je kontekst koji otežava roditeljskih posao i doprinosi stalnom preispitivanju nas kao roditelja, naših osobnih vrijednosti i načina na koji ih živimo“, istaknula je Ćosić Pregrad za Vijesti.hr Upozorila je da se ''poteškoća se javlja u trenutku kada znamo što ne želimo, ali ne znamo što bismo umjesto toga, kako drugačije. Danas postaje sve izraženiji trend u roditeljevanju u kojem roditelji biraju sasvim suprotan stil roditeljstva u kojem je dijete to koje vodi glavnu riječ u obitelji, zadovoljavaju se sve djetetove želje i ne postavljaju dovoljno jasne granice. Kao posljedice takvog stila i odnosa prema djeci često vidimo mnogu nesigurnu djecu, ali i isto tako nesretne i bespomoćne roditelje“. ''Vrlo često danas i od roditelja i djece možemo čuti kako su prijatelji. Međutim, to je jedna od najvećih laži i zaista može unijeti dosta pomutnje u odnos roditelj – dijete. Roditelj može imati otvoren odnos s djetetom, osluškivati djetetovo iskustvo i mišljenje o različitim temama u obitelji, prihvaćati i uvažavati djetetove osjećaje, no roditelj i dijete nisu nikada prijatelji jer nisu ravnopravni u svojim odnosima. Upravo roditeljska uloga nama odraslima daje moć i odgovornost da vodimo dijete, da određujemo pravila u obitelji uvažavajući različite potrebe i iz te pozicije moramo djetetu reći 'NE' kada nešto ne smije učiniti, a želje ispunjava kada procjenjujemo da možemo“, naglasila je psihologinja.

''S obzirom na to da smo svi mi različiti - i djeca međusobno, ali i odrasli koji brinu o njima, nema jedinstvene formule ili recepta za uspješno roditeljstvo, niti jednostavnih savjeta. Međutim, potreba za sigurnošću, granicama, prihvaćanjem i ljubavlju kao i potreba za osobnim odnosom sa roditeljem je nešto što je zajedničko svoj djeci. Preuzimanje odgovornosti i vodstvo odraslih je jedna od osnovnih potreba obitelji i djece od najranije životne dobi. Iz perspektive djece posebno je važna roditeljeva osjetljivost i jasnoća u razlikovanju djetetovim potreba i želja, ali i roditeljeva prisutnost i responzivnost u odgovaranju na dječje potrebe koja je u osnovi uspostavljanja privrženosti između roditelja/skrbnika i djeteta'', objasnila je Ćosić Pregrad.

Također je razjasnila i da ''vodstvo ne znači da naređujemo drugima s ciljem da ostvarimo svoje ciljeve i ono to smo zamislili, već uključuje sposobnost da vlastite ciljeve i vrijednosti zastupamo s upravo onoliko integriteta koliko je potrebno da se ostavi dovoljno prostora i drugima koji na taj način dobiju želju za suradnjom. Jednako kao što je važno biti sa djetetom, važno je pustiti djeci slobodu i prostor koji nije nužno pod okom roditelja (naravno ovisno o dobi djeteta) kako bi mogli istraživati i graditi svoj integritet i samostalnost''. ''Djeca dobro poznaju svoje želje, no nisu uvijek u mogućnosti procijeniti koje su njihove potrebe. Zadaća roditelja je jasno komunicirati djeci koja su ponašanja dozvoljena a koja nisu, što se smije a što se ne smije i na taj način osiguravamo predvidivo i jasno okruženje u kojem djeca odrastaju. Zaista je važno da granice koje postavljamo uvažavaju dječje potrebe, ali i potrebe roditelja i mogućnosti koje obitelj ima, ograničenja koja određena situacija u kojoj se obitelj nalazi donosi. Previše popuštati i ispunjavati djetetove želje nadajući se da će se tada osjećati sigurno uz nas ili mu ugađati kako bismo ga 'utješili' kada se osjeća loše, djetetu ne pomaže, već će ga zbuniti i pojačati njegov osjećaj nesigurnosti. I time na određeni način podržavamo egocentričnu poziciju djeteta u kojoj uči da je bitno samo ono te da su svi drugi koji ga okružuju tu za njega i da udovolje njemu'', ukazuje psihologinja. 

Napominje da je ''važno s djecom otvoreno razgovarati o tome koja ponašanja odobravate, a koja ne; na koji način nam neka ponašanja i pravila mogu pomoći da budemo sigurni. I naravno, djeca najviše uče gledajući i promatrajući što odrasli rade. Više vjeruju onome kako se ponašamo nego onome što govorimo. Vrijednosti koje zagovaramo i želimo naučiti djecu važno je i da sami živimo i prakticiramo  u svakodnevnom životu.  Na taj način smo djeci vidljivi, autentični i jasni, a iskustvo da zastupamo sebe i djelujemo u skladu sa sobom nama daje osjećaj samopouzdanja i kompetentnosti, što postaje posebno važno kada se nađemo u konfliktnim situacijama, rastrzani između različitih potreba ili između potreba i želja kao dio svakodnevnog obiteljskog života''. 

''Ukoliko želimo da dijete odraste u osobu koja zna razlikovati želje od potreba i koja 'misli svojom glavom', onda je nužno da se u roditeljskoj ulozi ponašamo u skladu s tim čak i kada smo izloženi pritisku djeteta koje u određenom trenutku zagovara svoju želju. I takve situacije uvijek donose konflikt i nemoguće je zadovoljiti sve uključene.  Konflikti su dio života, posebno obiteljskog, a djeci treba podrška roditelja da nauče nositi se i sa situacijama nezadovoljstva, frustracije, ljutnje i razočaranja jer je i to dio života. Kada roditelji kažu djeci jasno i odlučno 'ne' rukovodeći se osobnim vrijednostima i poštujući svoje osobne i obiteljske vrijednosti, uz istodobno uvažavanje i prihvaćanje djetetove želje (ali ne i njeno ispunjavanje), konflikt do kojeg dolazi manje je štetan za odnos roditelj – dijete nego konflikt koji nastaje kada roditelj prekorači vlastite granice ispunjavajući djetetovu želju', zaključuje klinička psihologinja i aktivna članica Zagrebačkog psihološkog društva (ZPD) Ivana Ćosić Pregrad.