
E kćeri, da su meni tvoje godine! E bako, da je meni tvoja penzija!

Kada čujem da netko započinje rečenicu s 'U moje
vrijeme...' uvijek se sjetim Uncle Alberta
iz Mućki, koji je u skoro svakoj epizodi te legendarne serije
morao sjetiti se vremena provedenog u Vijetnamskom ratu te
je na mali milijun Delboyevih i Rodneyevih dijaloga i situacija
svoju usporedbu započinjao s rečenicom: '
I dan danas skriveno vole taj generacijski jaz, napominjajući kako je nama sada sve lakše, ne shvaćajući da mi nismo krivi što smo rođeni kasnije i što ne moramo hodati 12 kilometara do prvog dućana. Ali puštamo im da spomenu svoju muku, počnu s famoznom rečenicom 'U moje vrijeme...', nastave s kritikom modernog društva, kapitalizma, bahate i bezobrazne mlađarije koja je takva zbog roditelja kojih su pritom njihovi sinovi i kćeri koje su odgojili tako kako jesu. Sve je u to vrijeme bilo bolje, ljepše, slobodnije, ispravnije, radosnije, zdravije. Vjerojatno od domaće hrane koja je u to vrijeme bila dostupnija i sperma je bila kvalitetnija pa su se radili kvalitetniji ljudi od nas.
Shvatite ovaj tekst kao žešći sprd, kao uostalom i sve ostale :P, i dopustite mi da, unatoč činjenici da imam 27 godina, izjavim kako i moja generacija polako može početi uspoređivati nova i stara vremena.
Puno me špotaju '
Da, tih 1995.-2005. godina, sve je bilo drugačije i bolje nego sada. Ipak je prošlo desetak godina.
U današanje vrijeme - iznimke su rijetke, ali većina ima životni
moto - ako nije na Facebooku, nije se ni dogodilo. Taj ludi
servis hrani naš opsesivno kompulzivni dio karaktera koji
SVE mora vidjeti, o SVEMU imati mišljenje, stvara heroje
tipkovnice koji su u stvarnosti manji od makova zrna. Prije si
debatirao, učio se izražavati, pravovaljano argumentirati da
bi jasno dao do znanja svoje mišljenje. Ili bi te jednostavno
bolio kuki. Upoznavanja s novim ljudima su bila ljepša
i misterioznija jer danas već stvaramo sliku o nekome
pogledom na njihov FB profil, i samo isceniramo dojam o
toj osobi, iako znamo da FB profili nisu njihovo čisto
ogledalo. Ali ne možemo si pomoći, dojam je stvoren. Ono što me
zastrašilo neki dan je činjenica da od sad na tom Facebooku
možete, ako upišete u Search npr. '
I prije je bilo ludih i nemirnih učenika, iako sam ja bila među
onima uzornima i nemirnima, točnije lajavima. Koliko bih tek puta
od profesora dobila rečenicu '
U moje vrijeme se već polako počeo pokazivati polaritet između one bogatije, manje bogatije i siromašne djece. Ruganje zbog robe koje si nosio jer si je naslijedio ofucanu od starije braće je bila česta pojava, ali danas je to standard. Ženske počnu štikle nositi kao prvašice, razmijenjivati kondome (i to ako) čim u osnovnim školama dobiju fiziku, kemiju i biologiju. Ne kažem da je kod svih tako, ali je sve češća pojava. Prije si otišao na hrelić, kupio tenisice s ogromnim slovima ADIDOS, to je bila kvaliteta, zna Rumunj što valja. Sada je sve kinesko, raspadne se za dva dana.
Kad se samo sjetim interneta tj. neimanja istog. Da, i ja sam
bila ona valjda ona zadnja generacija koja nije imala internet
dostupan svako malo, a kada je napokon postao prisutan sve
češće u kućanstvima, i moj modem je onako nesnosno krčio prije
nego bi uspostavio vezu sa svijetom. Prije toga sam znala moliti
prijateljice koje su ga ranije dobile da mi isprintaju
stihove neke pjesme koja bi me zanimala, dotad sam ih znala
pisati onako kako ih čujem, fonetski, pa bi tako tada
napoznatija pjesma benda moje mladosti Red Hot Chili
Peppersa 'Californication' išla nekako ovako: ''
Jesam li se samo znala osramotiti krivim pjevanjem izmišljajući svoje riječi. Ima li tog danas? Ponegdje možda, ako tko uopće danas od mlađarije ima potrebu znati riječi pjesama koje tako i tako postaju sve nekvalitetnije, sukladno sveopćem neukusu i potrebama populacije.
Da, ja sam uhvatila posljednji voz i bila ona generacija koja je proživjela i VHS-ove i kazete. Tada smo se mi curke okupljale jedne kod druge da bi gledali neki film posuđen u videoteci, jele kokice, pile sokiće i pričale o prvim simpatijama. Danas je to okupljanje oko Youtube filmića i uglavnom lokanje pritom. Da, i ja sam na neku pjesmu čekala cijeli dan da dođe na radiju kako bi je mogla snimiti. Znala sam snimati i s kazića na kazić (kvaliteta presnimljenog je bila 'zapanjujuća') i ušutkavati prisutne jer je snimanje 'u tijeku'. Glazbeno i filmski sam se obrazovala tako da mi je tata snimao spotove i filmove na VHS kazete.
U moje vrijeme su Ninja kornjače bile normalni tinejdžerski mutanti, a ne hladnokrvne ubojice nabijene u teretani. U moje vrijeme su se dečki zadovoljavali na poskok grudi Pamele Anderson u Spasilačkoj službi, danas ih ne bi napalilo ni da ta ista Pamela u kombinaciji s Kim Kardashian napravi pornić. Ne zadovoljava se više običnim, apetiti su porasli. Muški su, u moje vrijeme, bili ponosni kad su im narasli prvi brčići, ono paperje, jer su znali da polako postaju muškarci. Hvalili su se kako su im počele rasti dlake, danas se hvale tko ih je prvi počeo depilirati.
U moje vrijeme su cura i dečko kupili kondom prije prvog seksa i zajedno čitali uputstva naglas, montirali ga pola sata i na kraju se niti ne poseksali. Danas se prije eksanja trećeg viskija već drpaju po klubovima. I upucavanja i otkantavanja su se lakše obavljala i pomagala čovjeku da očvrsnu. Danas, te prvo daj Fejs da vidim slike, daj Twitter, daj Instagram, daj link bloga, daj nalaz krvi i uzorak pišake... Gdje je nestao avanturistički duh?
Malo o strpljenju. Baš neki dan idem s posla, stojim tamo na
tramvajskoj stanici na Trešnjevačkom placu, pogledam u displej,
vidim tramvaj ide za 7 min i počnem se nervirati koliko dugo
ću morati čekati. Onda se sjetim da još prije nekoliko godina
nismo imali takav luksuz i morali smo čekati, evenutalno se
nalukavati da bi iza prvog zavoja vidjeli dolazi li nam
javni prijevoz. Isto je s filmovima i serijama. Nekad se
nestrpljivo čekala projekcija u kinu, danas ako nema filma i
titlova na
Radili smo rođendanske tulumiške, mama nam je radila torte,
kiflice, sendviče, kupila smoki, Fantu i Colu. Sada se za 14.
rođendan zovu
Na kraju krajeva, u moje vrijeme smo kupovali šampon od dvije litre od koprive s kojim se prala cijela obitelj i na kraju smo cijelu kupaonu očistili s onim gustim što se uhvatilo na dnu. Danas pak postoji onaj za perut, za obojenu kosu, za volumen, za gonoreju, za išijas... I naposlijetku, u moje vrijeme nisam bila odrasla, zamorena svim odvratnostima ovog i prošlog svijeta, bezbrižno sam i entuzijastično gledala na život puna snage pokrenuti i planinu. Sad samo jedva čekam penziju. Odbrojavanje je počelo.
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.





















