Dan kada su utihnuli rafali stare makinjete i vonj požutjelog papira

Toga dvadestpetog dana u mjesecu listopadu, u najtužnijoj dalmatinskoj jeseni, utihnuli su rafali stare makinjete i vonj požutjelog papira u valjku kroničara koji je o Dalmaciji ispisao najljepše retke i najljepše balade. Ovo su riječi kojima Marko Dunatov daje uvod u intervju s Lepom Smoje povodom 15. godišnjice smrti Miljenka Smoje, najbitnijeg kroničara Dalmacije. Kronike je objavljivao u novinama, ukoričenoj pjesmi i prozi te scenariju za Velo misto i Malo misto.

Iako je bio jedan od najvećih Hrvata, nije bio veliki Hrvat. Nacionalizam je prezirao i nacionalisti su prezirali njega. Dolaskom rđavih vremena (čitaj: Miroslava Kutle) u splitsku Novinu s velikim "N" - Slobodnu Dalmaciju, kojoj je podario bezbroj reportaža i tekstova što se svrstavaju u najbolje od novinarskog opusa zabilježenog na području Splita, Hrvatske i, konačno, Jugoslavije, Smoje je prognan. Bila je to 1993. godina.

Oduzeli mu zrak

"Kad su Smoji zabranili pisati, bilo je to kao da su mu oduzeli zrak. I razbolio se vrlo brzo poslije toga", napisala je njegova supruga Lepa Smoje u memoarima. Nije bio sam u toj situaciji. Od razaranja najbitnijeg dnevnog lista u Dalmaciji pobjegli su i drugi, koji će pokrenuti Feral Tribune, do dan danas najbolji tjednik koji je izlazio nakon hrvatskog izdvajanja iz Jugoslavije. Tamo nije smatran čudnom ni negativnom pojavom - iako se već borio s karcinomom, predavao bi tekst uvijek prvi.

Licemjernom Splitu koji se za vrijeme nacionalističkog bezumlja okrenuo protiv njega i ostavio ga samog i prezrenog, priredio je Smoje posthumnu spačku kakva se rijetko viđa. Njegova neporeciva književna i reporterska veličina s vremenskim su odmakom posramili Splićane koji su ga odbacili pa je krenulo nadmetanje u javnom obožavanju Smoje, koje traje i dan danas. Paralelno s tim, vrši se i falsificiranje i relativizacija njegovih jasnih lijevih, antiratnih, projugoslavenskih i prije svega antifašističkih stavova. Jedna od takvih relativizacija pokušana je kroz dokumentarni serijal Libar Miljenka Smoje oli ča je život vengo fantažija o kojem splitski profesor Dragan Markovina piše:

Relativizacija

Kad su Smoji zabranili pisati, bilo je to kao da su mu oduzeli zrak"Analiziramo li sve odgledane nastavke te izdvojimo par ključnih poruka serije, one bi se svodile otprilike na ovo: Smoje je bio veliki hedonist sklon hrani i alkoholu, uvjereni i neskriveni Hrvat, izraziti protivnik svakog režima, pa tako i socijalističkog, simbol i kampanel Splita i Dalmacije i zaštitnik malog čovjeka, veliki hajdukovac te izrazito apolitičan novinar i pisac, koji je eto nešto malo usput pogriješio u procjeni početkom rata pa mu je to kao uzeto za zlo, da bi većinski Split jedva dočekao njegovu rehabilitaciju, pri čemu autor ne zaboravlja napomenuti da Smoje nije bio protiv Tuđmana, nego protiv nasilja nad malim čovjekom. Hoće reć', protiv devijacija režima. A neće baš bit da je bilo tako".

Neki će primijetiti da ga u ovoj suludoj eri "smojatanja", kako ju je imenovao Viktor Ivančić, i parazitiranja na na njegovom djelu, osim istinskih prijatelja najmanje falsificiraju njegovi i danas otvoreni neprijatelji.