'Da me pita, svome djetetu bih rekao da me bivša prevarila. Ako pita zašto, moj odgovor bi bio: 'Ne znam, pitaj mamu'

Nakon što je u medije izašla priča o tome kako je u Hrvatskoj u porastu nasilje nad djecom i muškarcima od strane bivših supruga i partnerica , ali i pojedinih državnih instituacija, odlučila sam reagirati i napraviti priču o tome.

Napomena: Ako ćete vas sam naslov, tema nabrijati, ili ste se čisto danas dignuli na lijevu nogu pa vam je fitilj iznimno kratak, prestanite čitati članak odmah. Ako će vas sama tema naljutiti i vaš će komentar biti 'a koliko je samo žena zlostavljano od strane muškaraca', također stanite s čitanjem. Nitko pa niti ja kao autorica članka ne umanjujem većinu u ovakvim slučajevima, a to su zlostavljane žene, no isto tako ne  zanemarujem marginaliziranu skupinu muškaraca koji proživljavaju nepravdu o kojoj se vrlo malo priča u Hrvatskoj. To me ne čini manjom borkinjom za ženska prava, to me čini borkinjom za jednakost, što nam je na kraju krajeva svima u interesu.

U 2016. analizom brojnih slučajeva, Udruga za ravnopravno roditeljstvo došlo je do zaključka da se u Hrvatskoj provodi nad rastavljenim očevima i njihovim temeljnim ljudskim pravima poput prava na odgoj i viđanje djece - grubo i sustavno kršenje ustavnih prava. Tome su pridodali "svojevrsno birokratsko nasilje kojeg nerijetko provode pojedini Centri za socijalnu skrb, skloni majkama koje su prema njihovom nepisanom pravilu sposobnije odgajati djecu od očeva, kao i sudovi koji svojim odlukama, bez ikakve provjere, potvrđuju takva paušalna mišljenja".

Sa svoja tri sugovornika (od kojih je jedna žena, a drugo dvoje su muškarci), odlučila sam razgovarati na tu temu.  Njihova imena su poznata samo redakciji jer ih ne želim dovoditi u dodatne probleme, a tako su i sami željeli. Jedino što nisu željeli jest - da ispričam iskrivljenu istinu. Sjeli smo se svi četvero zajedno i počeli s razgovorom...

Jedan od njih je otac dvoje djece koje su nakon razvoda braka pripale njemu (da, rijedak slučaj). Bivša supruga mu je, dok su bili u braku, imala svjetlih trenutaka, ali kada se crta podvuče - bila je nemajka. Zanemarivala je djecu, čitav svoj životni vijek nije se trudila raditi niti zaraditi, psihički ga je i fizički zlostavljala pred djecom, a na kraju ga je prevarila. Na neko vrijeme je ostavila jedno dijete s tatom, a drugo uzela sa sobom, a zbog te razdvojenosti od tate/mame/jedne od druge ta djeca i dan danas imaju problem s autoritetima/poslušnosti ili zamjeraju majci (ono dijete koje je ostavljeno s tatom) što je samo otišla (tako isto ono drugo koje je ostalo s mamom zamjera tati što nije bio tamo iako je bio prisutan koliko je mogao biti). Moj mi sugovornik kaže kako je njegova bivša mogla dobiti djecu nakon pokretanja procesa razvoda, unatoč tome što nema nikakvih prihoda, i unatoč pričama o zlostavljanju - da se samo pojavljivala na sastancima u Centru za socijalnu skrb. Da je djecu samo željela, dobila bi ih. I sada ih, kako mi priča, jako rijetko vidi, svaka tri/četiri mjeseca, što je djeci nedovoljno često i samo ih zbunjuje. Minimalna alimentacija joj je određena, no ne plaća je jer nema otkud. Trebala bi platiti zaostale alimentacije, ali ni to nije napravila. 

Moj drugi sugovornik je otac jednog djeteta, a skrbništvo nad njim nije dobio. Bivša supruga je prije njega imala supruga s kojim je imala dijete. Taj je muškarac obolio, oni su se rastali i moj sugovornik je preuzeo brigu nad djetetom iz supruginog prvog braka. U tom je braku dobio i svoje dijete, a njena je supruga htjela alimentaciju od svog prvog bolesnog supruga koji je nedavno preminuo. Moj drugi sugovornik je inzistirao na tome da to ne traži te kako će preuzeti odgovornost za djecu. U braku je bilo psihičkog i fizičkog zlostavljanja od njene strane, a eksaliralo je aferom s njene strane. Aferom koja se nije dogodila jednom, već izvjesni period vremena. Sada njegova bivša supruga živi s tim novim muškarcem, moj drugi sugovornik jedva može vidjeti dijete iz njenog prvog braka (koje nije njegovo biološko, ali ga je praktički odgojio), i to iz razloga - što ga nije zakonski posvojio. Tvrdi kako je njegovo biološko dijete češće s njim nego s majkom jer on inzistira da se učestalo druže, no svejedno njoj plaća alimentaciju. Primijetio je u par navrata nebrigu za dijete u vidu lakšeg fizičkog napada i zanemarivanja.  Kada se obratio centru za socijalnu skrb oko tog pitanja, oni nisu ništa poduzeli. Pretpostavlja da bi u suprotnog, najvjerojatnije, on kako kaže 'nadrapao'.

Moja treća sugovornica ja samohrana majka jednog djeteta. Njen problem leži u činjenici da njezin bivši prerijetko provodi vrijeme sa svojim djetetom, ne po dogovoru, a kada i uzme dijete, ostavi ga kod svojih roditelja i ode raditi. Njegovi su roditelji, koji su u godinama, zato prijavili moju sugovornicu Centru za socijalnu skrb gdje su rekli da se toliki teret ne mogu podnijeti, a roditelji se ne mogu dogovoriti. Moja sugovornica kaže da je slušala očigledne laži na račun nje, a ona je staratelj djeteta. I ona je osjetila animozitet u Centru za socijalnu skrb jer joj se činilo da svaki put kada je htjela prekinuti svog bivšeg partnera u laži, da su je gledali kao 'luđakinju' koja uvijek ima nešto za reći. U cijeloj priči služi kao protuteža dvoje mojih prvih sugovornika, da iz prve ruke kaže koliko suosjeća sa muškarcima koji su u problemu kao i ona i ukaže na eventualnu nepravdu.

Svo troje mojih sugovornika su žrtve u ovim situacijama i to ih povezuje. Ne spol.

(Foto: Davor Puklavec/PIXSELL​)

"Moje mišljenje je da žene žele forsirati ostajanje u bilo kakvim vrstama zajednice, da bi sve spasile, pa makar situacija bila loša", kazala mi je na početku moja sugovornica, na što je odmah 'graknuo' moj prvi sugovornik: "E vidiš u mom slučaju sam ja htio spasiti sve i pokušavao držati konce, a jedino što sam mogao je bilo gledati kako se odlazi znaš već gdje...".

Na moje pitanje koliko je u cijeloj priči važno imati dobru odvjetnicu/sutkinju/suca i socijalnu radnicu, svo su troje poviknuli kako je to najbitnije. 

Sugovornik broj 1: Pa sve ovisi o parama... Ako ih imaš, možeš angažirat odvjetnika koji će se potrudit oko dokazivanja tvoje teze, ali najčešći je slučaj da se ti socijala dodijeljuje tog odvjetnika, a onda oni ulože minimalno napora u tvoj slučaj.

Sugovornik broj 2: Mnogi odvjetnici samo odrađuju slučaj. Ja sam se susreo sa situacijom da je moj odvjetnik sve odradio kao da mu se nije dalo. Zašto je to odradio tako? Jer je znao u kakvom sistemu živimo. Daleko od toga da nije mogao potegnuti malo više i jače. Moja je žena bila optužena od strane Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba (PZDGZ) za zlostavljanje, pa je taj slučaj dalje pripao Centru za socijalnu skrb (u daljnjem tekstu CZSS), međutim CZSS nije ništa poduzeo po tom pitanju dalje. Na sud slučaj nije stigao. 

Sugovornik broj 1: Ja da sam vidio da gubim svoju djecu, ja bih se dignuo, otišao do sudskih službi i prepričao svoj slučaj. U principu ti ne treba odvjetnik, ali se braniš sam. U PZDGZ-u, CZSS-u svugdje - gdje god sam bio i s kim se god susretao - od djelatnica, odvjetnica pa na kraju i sutkinje - sve su bile žene. Ja tamo nisam razgovarao s niti jednim muškarcem. Usudio bih se reći da dosta njih doslovno ne voli muškarce.

Sugovornik broj 2: Ja čim sam ušao u PZDGZ sam osjetio negativan stav, ne znam kako to opisati. I psihologice i socijalne radnice. Ja ne znam što je njima napričala moja bivša supruga, možda je i zbog toga. 

Tada sam ih upitala koliko individualnih razgovora ima i jedna i druga strana prije donošenja krajnjeg suda, a sugovornik broj 2 mi je kazao kako je imao dva individualna razgovora, jedan sa socijalnom radnicom, drugi sa psihologicom u PZDGZ-u. Ostalo su razgovori sa psihologicom koja je njegovo dijete uzela pod svoj slučaj. 

Sugovornik broj 1 mi je rekao da nije imao nijedan individualan razgovor s CZSS-om već kratke razgovore sa psihologicom u PZDGZ-u kod koje su njegovo dvoje djece imali tretmane dve godine. Oni brinu samo o psihološkom stanju djeteta i žele ga izvesti na pravi put, a njihovo mišljenje je jako bitno CZSS. 

Sugovornik broj 2: Kada se dvoje ljudi nađu ispred socijalne radnice i spore se oko skrbništva za dijete, neminovno je da netko od njih laže. Sad je pitanje hoće li se tko od njih uopće baviti time tko od roditelja laže. Mene je moja žena varala više godina i samim time sam živio u laži, ali oni se uopće ne bave tim pitanjem jer je to između mene i moje supruge. Nitko na to ne gleda kao nešto što je dovelo do raspada braka i da su djeca sada u takvoj situaciji u kojoj jesu. I kad sam je kasnije po drugi put prijavio zbog fizičkog zlostavljanja djeteta i nedozvoljavanja meni da ga dobijem na telefon, u Centru su rekli da je već problem to što mi nemamo pravilnu komunikaciju od tog što se zaista događa. Ne razumijem ta dvostruka mjerila.

(Foto: Dino Stanin/PIXSELL)

U doba propupale borbe za prava žena želi se promijeniti percepcija javnosti da su žene stvorene samo za razmnožavanje i odgoj djece. Muškarci koji žele svoju djecu nakon razvoda upravo se s tom teorijom i slažu, pogotovo ako su im bivše nemajke. Gdje se onda stvara problem?

Sugovornica broj 3: Mislim da su žene one koje žele sačuvati neku formu obitelji, kad je već imaju, to je najčešći oblik kojeg ja viđam oko sebe. Ne generaliziram, ali većina žena koje ja znam žele ostati u nekoj zajednici, da je situacija ne znam kako loša. Kada žene čuju ovakvu priču u medijima, kažu - a zašto se ne priča o zlostavljanim ženama od strane njihovih bivših ili sadašnjih partnera? Pa o tome se stalno i priča, mediji i javnost su užasno senzibilizirani na tu temu!!! Treba se napraviti jedno veliko socijalno istraživanje o tome kao prvo, a kao drugo muškarci trebaju prestati šutjeti oko toga. Muškarci su papci ako o tome pričaju, ali najčešće su žene koje laju na sav glas kada se nalaze u takvim situacijama. I neka nastave 'lajati', ali pritom ne ušutkavati i pripadnike drugog spola koji su u istom problemu.

Sugovornik broj 1: Ja nemam u uvid u to do koje mjere su muškarci svinje, a do koje žene, ali socijalna skrb radi automatizmom, djeca se najčešće dodijeljuju majkama jer ih očevi ne traže, iz jednog ili drugog razloga. Neki zaista možda ne žele toliku odgovornost, netko ne traži jer unaprijed zna da neće dobiti, a oni treći misle kako je djeci bolje s mamom pa idu linijom manjeg otpora.

Sugovornik broj 2: Meni moja bivša fizički ne može ništa, a ona je to radila, znala mene napasti, najmanje desetak puta. No meni to nije palo na pamet ikad vratiti, naravno. Ali da sam ja tad zvao policiju, ona bi vjerojatno preokrenula priču u svoju korist. Zveknula me u ja*a, na mojim leđima slomila prst. Da smo zvali policiju, vjerojatno bi rekla da sam je ja primio i slomio prst. 

Majka koja neće dobiti skrbništvo mora biti neuračunljiva, narkomanka, psihički bolesna, alkoholičarka ili slično. Ti moraš dokazati to. Može biti moralno upitna, ne primati nikakva primanja, svejedno će u većini slučajeva djeca pripasti mami.

Kako se boriti protiv takvog sustava, kako bi on prema vašem mišljenju trebao izgledati u nekoj vanzemaljskoj utopiji?

Sugovornik broj 2: U nekim zemljama roditelji koji su preljubnici automatski gube spor na sudu. U tim bi slučajevima onaj zadužen za stvaranje nekog mišljenja o slučaju trebao biti psihilog. Ako se druga osoba okarakterizira kao takva koja je nasilna, sklona preljubima, promiskuitetna, taj netko treba otići na ozbiljnu psihološku analizu. To postoji i kod nas, ali to dođe 9000 kn, pa nikome ne pada na pamet poslati osobe na tako skupu analizu.

(Foto: Davor Puklavec/PIXSELL)

Jeste li čuli za slučajeve gdje se u određenom Centru za socijalnu skrb ističe njen zaposlenik/ica što se tiče njegove/njezine angažiranosti?

Sugovornica broj 3: Ne, koliko ja znam.

Sugovornik broj 2: Niti ja ne znam za takvu osobu, a bio sam u dva centra, CZSS Dubrava i Trnje. U Dubravi su nam rekli da se dogovorimo oko viđanja djeteta, na što sam pristao jer su mi rekli da je to privremena mjera. Oni su na kraju tu privremenu mjeru uzeli kao svoj prijedlog s kojim su mislili izaći na sud. Ja sam dobio čitabu na kojoj piše da je to njihovo stručno mišljenje. To nije bilo njihovo stručno mišljenje već prijedlog moje žene. Vidjeli su nas dvaput. Toliko o profesionalnosti.

Sugovornik broj 2 provodi malo manje vremena od svoje bivše partnerice sa svojim djetetom, pa tako uz alimentaciju koju plaća svojoj bivšoj, sudjeluje i u kupovanju svakodnevnih potrepština za to dijete, od hrane, odjeće, igračaka, školskog pribora i slično. Gdje cijela njegova alimentacija odlazi ne zna, ali zna da se u potpunosti troši na njegovo dijete, ako uopće....

Sugovornik broj 2: Radi se o tome da sud određuje visinu alimentacije koja djetetu omogućuje neku financijsku potporu, međutim nitko ne kontrolira trošenje tih novaca. Bila bi puno pravednija situacija da se uvede ravnopravno roditeljstvo, centar bi trebao voditi evidenciju događa li se zbilja to ravnopravno jer onda ja mogu doći i uzeti ruku svog djeteta i reći mu: 'Idemo sada kupiti tenisice', bivšoj partnerici to reći i voditi kvalitetnu komunikaciju. Ovako ja, koji nisam u bajnoj financijskoj situaciji, svom djetetu ne mogu kupiti ništa, jer mi velik dio primanja ode na alimentaciju. Ovako, ako mu išta i kupim, to su najjeftinije tenisice u Deichmannu.

Koliko često CZSS kasnije prati slučaj, kada je dogovor oko viđanja djece postignut?

Sugovornik broj 1: Uopće ne prate slučaj. Meni su rekli da će mi dolaziti doma pratiti stanje, a ja sam im rekao 'Evo vam ključ, kad god hoćete' (sarkastično). Nikad nisu došli.

Sugovornik broj 2: Moje dijete kod svoje mame ima higijenskih problema, hoda podrapano u školu, i ja da sad to prijavim Centru, nitko ne bi došao tamo u inspekciju. Na kraju ću ja ispasti debil koji se stalno žali i kuca na vrata Centru.

Sugovornica broj 3: Ako se više puta to ponovi, prijave ostaju zabilježene na papiru. Ako se to desi peti put, možeš otići na policiju...

Sugovornik broj 2: ... da, ali problem leži u tome što se Centar najavi kada krenu njoj u 'inspekciju' i dolaze u 'idealnu' situaciju. Ja time nisam ništa postigao i trujem sebe. 

Koliko ste vi upoznati s Konvencijom o pravima djeteta, i koliko ste dobili dojam da ga provode socijalni radnici?

Sugovornik broj 2: Po Konvenciji svako dijete ima pravo na izbor, no pitanje je s koliko godina. No niti Centar niti sud neće pitati dijete ništa pod izlikom 'da ga ne bi dodatno traumatizirali'. Socijalni radnici ga znaju, ali ga ne rezimiraju kako bi trebali.

I napokon, posljednje pitanje koje sam postavila svojim sugovornicima...

Djetetu je mama mama, svetinja, kakva god bila (najčešće). Što mislite, treba li djetetu ikada reći pravu istinu o načinu ponašanja njegovog drugog roditelja... kada pita, ako pita - potvrditi mu, poricati mu ili jednostavno šutjeti?

Sugovornik broj 1 (koji se ne treba bojati da će manje viđati djecu zbog tog priznanja jer ima skrbništvo): Moje dijete misli da je njena majka 'bogica', jadna i nema novaca. Ne pita se zašto nikada nije pokušala zaraditi i što je 'čohala genitalije' dok sam ja radio tri posla. Ne vidi svoju djecu po četiri mjeseca jer očito nema potrebu, a dijete misli da je to zbog toga što nema auto. A moja bivša partnerica živi samo na drugom kraju grada, ne drugom kraju zemlje. Javni prijevoz postoji. Ona ima iskrivljenu sliku svoje majke, neću joj ništa sada reći jer je premala, ali ako pita, neka se pripremi na istinu. Malo pomalo. Mislim da joj više znači to da jednom čuje istinu, nego da se ovako povrijeđuje malo po malo. Iz velikih drama se rađaju veliki ljudi. Ponekad toliko štitimo djecu da od njih napravimo mekušce.

Sugovornik broj 2 (kojem je bivša supruga dobila skrbništvo): Ja bi mu rekao istinu, ali ne treba pričati u negativnom kontekstu o drugom roditelju. Ja bih djetetu rekao da me je bivša prevarila, ako me pita, a ako pita zašto, ja bih rekao 'ne znam, pitaj mamu'. Povezat će kockice prije ili kasnije, kasnije je vjerojatno najbolje za čisto mir duševnog stanja.

Sugovornica broj 3: Treba to sve zapakirati, a kasnije će shvatiti i poloviti sve. Pretežak je to kamen malom djetetu za podnijeti, uz sve postojeće probleme koje imaju.

Za mišljenje sam priupitala i psihologa Bojana Klapčića koji je radio u Centru za socijalnu skrb u Ivanić Gradu te najbolje zna kako sustav funkcionira iznutra... Ovo su odgovori koje sam od njega dobila...

Kvaliteta rada Centara za socijalnu skrb (CZSS) se urušava kao dio šire paradigme slabljenja javnog sektora koji je za neo-liberalni diskurs „preskup“. Nametanjem mjera štednje izostaje prevencija pa se u konačnici povećavaju troškovi države koja onda opterećuje i građane i tvrtke kroz veća porezna davanja i tada svi gube, umjesto da se zakonima i propisima odgovorno uređuju odnosi tako da svi pobjeđuju (win-win).

Slično se dešava s uključivanjem države u rješavanje odnosa među roditeljima u razvodima brakova, što je prema Obiteljskom zakonu (OBZ, NN 103/15) nužno provesti uz poštivanje načela ravnopravnosti žena i muškaraca (prvo temeljno načelo zakona u članku 3.) i obzirnog zadiranja u obiteljski život (članak 7. OBZ). No što se događa? Još uvijek je i u javnim službama dominantna patrijarhalna svijest prema kojoj postoje snažne podjele muško ženskih uloga, pa se tako ženama dodjeljuje briga o djeci, a muškarcima briga o prihodima obitelji. Po istoj logici, ženi se u sukobima dodjeljuje uloga žrtve a muškarcima uloga nasilnika. To dovodi do izopačenosti sustava u kojima se ženama „automatski“ dodjeljuju djeca u postupcima razvoda brakova (kao tzv. „prirodno pravo žene“), a muškarac se u većoj mjeri smatra nasilnikom nego žrtvom u obiteljskom nasilju.   Centri za socijalnu skrb se razlikuju po tome je li u njima dominira patrijarhalna svijest ili se primjenjuju znanstveno utemeljene spoznaje o muško ženskim odnosima, njihovoj dinamici, mentalnom zdravlju koji isključuju bipolarnost odnosno suprotstavljenost. Prirodno je pravo žene kao i muškarca da podižu zajedničku djecu, kao što bi muškarci i žene trebali biti u početku postupaka potpuno izjednačeni u sklonosti nasilju, poštujemo li načelo ravnopravnosti.

Prema načelu obzirnog i razmjernog zadiranja, znači ne više nego što je potrebno, nije nužno da se razmatraju slučajevi kroz duže vrijeme, kako bi se na kraju donio kvalitetan sud. Upravo suprotno, najmanju štetu činimo obitelji i djeci kada se u samom početku provodi sveobuhvatna procjena roditeljskih kapaciteta (kroz prizmu mentalnog zdravlja) i privrženosti djece i roditelja, koja kao opsežni postupak traje oko 10-15 efektivnih radnih sati. Tim suvremenim postupcima se vrlo brzo trasira daljnji put uređivanja odnosa u obitelji nakon razlaza roditelja, roditelji dobiju jasnu poruku da je vrlo pomno razmotrena njihova životna situacija, da su i djeca uključena i da je u kratkom vremenu prikupljena relevantna količina podataka o predmetu koja jamči kvalitetne odluke. 

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku 2015. se u Hrvatskoj razvelo 6010 brakova, od kojih je u 3502 bilo djece. Djeca su u brakorazvodnim parnicama u 2984 slučajeva dodijeljena majkama (85%), u 375 očevima (11%), u 16 slučajeva drugoj osobi ili ustanovi (0,4%) a samo u 127 slučajeva (3,6%) djeca su povjerena na zajedničku brigu ocu i majci (što je najbolji interes za dijete) - na razini statističke pogreške. To je tragičan rezultat patrijarhalne anti-kulture i zanemarivanja znanstvenih spoznaja o roditeljstvu i obiteljskoj dinamici na našim prostorima.

Većina roditelja pristala bi na zajedničku roditeljsku skrb, ali im to tradicija i sustav nisu dozvolili, nego su bitno otežali daljnji život, posebno djeci. Osnovna zapreka kvalitetnom roditeljstvu je u najvećem broj slučajeva slabija slika mentalnog zdravlja kod jednog ili oba roditelja. Mentalno potpuno zdravi odrasli ljudi na miran način uređuju svoje odnose, djecu imaju na vrhu svojih prioriteta i nastoje svojim životima odgovorno upravljati. No dovoljno je da samo jedan od njih zakaže u svojoj prilagodbi, pa je npr. prekomjerno anksiozan, paranoidan, uz poremećaj osobnosti, tada dolazi do značajnih poteškoća i zastoja u postupcima koji onda traju godinama, a i desetljećima samo zato što se na vrijeme nije uočio mentalno-zdravstveni problem. Mentalno zdravlje se u suvremenim društvima smatra javnim dobrom kao što je to npr. voda, dobrom koje je iznimno važno za preživljavanje zajednice, a u nas se vrlo neodgovorno zanemaruje. 

Koncept krivnje za rastavu kroz prevaru jednog od partnera je davno napušten kao neučinkovit jer krivnja uključuje kaznu, a kazna agresiju. Prevara ipak ne dovodi „automatski“ do raspada braka, ne potresaju nas u životu događaji, nego stavovi i vjerovanja koje imamo o njima. Tako se prevara koju počine muškarci, po patrijarhalnom obrascu više tolerira nego prevara koju počine žene. No čak i u tom slučaju bitna je dobrobit djece a ne dokazivanje „tko je prvi počeo“, razlaz roditelja u miru bolji je od suživota u ratu, taj rat strahovito utječe na djecu. Žalosno je da se ratovanje roditelja nakon razvoda braka u našim uvjetima potencira na način na koji sustav funkcionira danas.

Istina je da jedan roditelj u CZSS može lagati i bez pokrića optuživati onog drugog za stvari koje nije počinio. No suvremeni sustavi psihološke procjene omogućuju utvrđivanje „sklonosti patološkom laganju“ i ta sklonost čini oca ili majku djeteta u daljnjim postupcima nevjerodostojnim odnosno nepouzdanim, pa se više vjere poklanja drugoj strani. Zato se struka već godinama zalaže za sveobuhvatnu psihološku procjenu roditelja i djece na samom početku postupaka, s naglaskom na mentalno zdravlje i privrženost.

Moja reportaža se završava slanjem upita na adresu Centra za socijalnu skrb Zagreb u Kumičićevoj koji mi odgovara kako "u medijima ne mogu komentirati konkretne slučajeve zbog čuvanja službene i profesionalne tajne te poštivanja načela privatnosti i zaštite osobnih podataka korisnika ili obitelji, a pogotovo ukoliko se radi o maltretiranoj djeci".

"Iz navedenih razloga možemo Vam dati samo načelne odgovore o postupanju stručnih radnika te Vam molimo da nam e-mailom dostavite pitanja na koja ćemo vam odgovoriti".

Mail s pitanjima nisam poslala jer me 'načelni odgovori' nisu niti zanimali. Daljnji razvoj moje priče je, kao i mnoge hrvatske sudbine, stopirala državna institucija.