Bombe su bile pod nogama, ova Turopoljka išla je dalje: Sad je objavila i razlog

Stajala je kao sjena, htjela je biti neprimjetna, ali reflektori su udarali. Stotinjak ljudi piljilo je u pozornicu, ali dobro je da nitko nije gledao nju – ona je bila u drugom redu. U ravnim cipelama, u crnoj haljini s malo čipke – ali ne one čipke koja provocira, mami, koja galami, nego tek komad tkanine prebačen preko ramena koja su bila spuštena, pokorna, gotovo napaćena, i tek mali podsjetnik da je htjela biti svečana - ali nikako prva.

Stajala je drugotna.

Svi su gledali njega, upijali emocije nakon premijere dokumentarnog filma o njegovu životu, čije ime u ovom tekstu nećemo spomenuti – jer za njega svi znaju, svi ga poznaju i cijene – ali ovo je njezina priča.

Gledajući je iz dubine publike, promatraču koji ne zna ništa o njoj titralo bi samo jedno pitanje – koliko mora biti jaka žena koja stoji iza takve energije muškarca, takve snage, veličine?

Jer on je eksplozija emocija, doživljaja, iskustava – i koliko snažan mora biti oslonac za takvo nešto? Ona je bila samo tu, pridržavala, podupirala i nenametljivo širila taj osjećaj sigurnosti.

Godinu dana nakon premijere njegova filma, koji je obišao pola Europe i dobio (naravno) mnogobrojne nagrade, baš ona usudila se izaći na svjetlo dana, gotovo plaho mahnuti svijetu – i šapnuti: "Tu sam!“

Ona je napisala knjigu. Ljiljana Haida Diab.

I opet u ravnim cipelama, opet nenametljiva haljina, tek s pokojom loknom u kosi koja odaje trenutak uzvišenosti.

Nježna, tako obična imena, tako obična porijekla – Turopoljka, blage naravi, nježne pojave, mirne energije. Uz njega, Libanonca, ona je gotovo kao žganci pored hrane s Bliskog istoka.

On je ratni je reporter koji je prije 40-ak godina našao u Hrvatskoj svoju drugu domovinu, višestruko nagrađivan novinar, čije ime odzvanja; on je baš ono što biste na tanjuru dobili od libanonske hrane – eksplozija svega – boja, mirisa, okusa koji vas katapultiraju sa svakim zalogajem (i ako niste probali libanonsku hranu, učinite to svakako).

A ona – na tanjuru bi bila jelo koje ne napada, koje se ne nadima, koje ne traži uzdah užitka, niti to želi.

I ne dajte se zavarati.

Ljiljana Haidar Diab je neprikosnoveno jedna od najboljih, najvrsnijih, najhrabrijih reporterki u Hrvatskoj (i regiji, da ne kažemo i šire). Nepotpisana, utkala se u toliko reportaža i izvještaja s bojišta Bliskog istoka i dala dio sebe.

Bila je dio intervjua s Bašarom Al-Asadom

Baš ona je bila s njim kada je napravio intervju s najtraženijim čovjekom na svijetu – sirijskim predsjednikom Bašarom Al-Asadom – koji je završio na naslovnici New York Timesa. Intervju su prenijele, on će nam otkriti, u 193 zemlje svijeta.

Turopoljka u trokutu s njim i Bašarom Al-Asadom. Ova nježna, nenametljiva majka i domaćica, ima pogled koji je vidio strahote koje bi poljuljale i najveće muškarčine svijeta. Gledala je užase ratova bez cenzure, iz prvih redova (i rovova), provlačila se kroz katakombe porušenih gradova, mirisala barut, osjećala vibracije granata kad se ruši tlo pod nogama, ulazila s pancirkom i kacigom na glavi na mjesta najgorih stradavanja, ubijanja, razaranja.

Usudila se s njim izvještavati s mjesta na kojima nitko pametan ne bi bio.

I učinila je sve to zbog tako jednostavnog razloga – zbog ljubavi prema ratnom reporteru.

Odlučila je to vrlo hrabro nakon jedne njegove epizode odlaska na ratište, kad su izgubili kontakt na 10 dana. Taj strah da će izgubiti voljenog muškarca, ljubav života, u njoj je probudio lavicu.

Iz nje se izvukla jaka, najjača žena, koja je donijela odluku koja graniči s ludilom – pratit će ga baš svaki put kad on, kao reporter, odluči poletjeti iz Zagreba prema Bliskom istoku i sletjeti u srce ratova koji bjesne, koje mi na ovim prostorima ni ne razumijemo do kraja, žrtve brojimo kao statistiku, nekako nama daleko, bez puno emocija (ili se one ne zadržavaju toliko dugo da bi nas opterećivale).

Radila je ono što je možda jedino mogla, tako nespremna, obična žena, majka, kućanica.

Uhvatila je kameru i škljocala. Postala je ona koja bilježi ratna stradavanja slikom.

O, kako ih je to škljocanje skoro jednom prilikom stajalo života!

Jednostavan život zamijenila pancirkom

Pitome gredice života, mirnog sela u kojem je najveća zabava cijepanje drva uz čašicu rakija u mjestu nadomak Velike Gorice, zamijenila je drndavim automobilom u kojem se pod nogama putnika klate bombe (zlu ne trebalo, ako naiđe onaj krivi), koji vozi kroz prašnjave putove Bliskog istoka i u kojem svaki fijuk znači – možda metak smrti.

Ljiljana Haidar Diab odlučila je nakon 14 godina napisati knjigu.

Malo više od godine dana od predstavljanja dokumentarnog filma o njegovu životu, u istom prostoru, u kino-dvorani u Velikoj Gorici, Ljiljana je predstavila svoj život s njim.

Kao ispovijest pred svećenikom, javnosti je otkrila najdublje slojeve života s ratnim reporterom. Nelagoda je bila tu – nije navikla na reflektore i pažnju, čak je i na predstavljanju knjige morala čitati s papira jer teško je gledati u publiku koja pilji i promatra – ali skupila je sve atome snage.

"I, kakav je on?“ – pitali smo gotovo šaptom da on ne čuje. Nagnula se još bliže našem uhu i na trenutak odmjeravala riječi: "Na treće bih mjesto navela da je temperamentni Arapin.“ Zacerekala se, a onda nastavila baršunasto: "On je beskrajno dobar, nježan, veliko srce…“

"Ljubav u sjeni ratova“ – naslov je njezine knjige.

Je li to triler, ratni roman, ljubavna štorija? Tko će ga znati, jer njezina knjiga je sve to – na čitatelju je da probere osjećaj kojim će je opisati.

Njezina priča odlučila je izaći na svjetlo dana. Dugo je nosila svu težinu osjećaja, života, strahova, iskustava – i iznijela je to na papir.

Kao što je njezina pojava na prvu plaha, tako je plaho predložila i Zvonimiru Despotu, novinaru, povjesničaru i nakladniku, da će mu poslati nešto pa nek’ vidi je li to čemu.

Poslala je prvih nekoliko stranica – nije to još bila knjiga.

"Ja sam tražio ostatak knjige!“, viknut će Despot. Progutao je stranice u dahu i htio je još – ali knjige nije bilo.

Ona bi, nakon dana, obaveza, djece, ručka, pospremanja – kad bi sve splasnulo – sjela i nakucala još par stranica. I uvijek pitala isto: "Je li to čemu?“

Despot će okretati glavu i priznati da je svaku večer čekao nastavak – kao da gleda meksičku telenovelu koja se prekida baš u trenutku kad će Esmeralda poljubiti José Armanda, pa onda mora sutradan gledati nastavak.

Komad po komad – rađalo se njezino djelo.

A kako se ona čita?

U komadu, u dahu, u večeri – i u nekoliko sati.

Njezin stil, novinarski, pitak – nije težak, ne napada, ne opterećuje. Sjajno je uz svog čovjeka i svog reportera savladala zanat lakoće tkanja teksta.

Despot će, kao urednik, više puta primijetiti da je njezin tekst tek ponegdje ispravio u tipfelerima – da je od posla morao dodati samo naslove, jer ona je postala majstorica u lakoći pisanog izražavanja.

No, nije to običan novinarski tekst koji teži biti faktografski i ogoljen. Njezin je tekst umočen u emocije – ona svojim opisima uvlači čitatelja u ratove, u ulice, u pakao borbi.

"Dlanovi se znoje kad se čitaju njezini opisi“, netko će primijetiti.

Ona provlači čitatelja kroz Siriju, Libanon, Irak, Iran, uvlači ga u prostor, opisuje zrak, mirise, buku – donosi opet prekrasne slike pejzaža i krajolika, i trenutke spoznaje: svijet je puno veći od ratovanja.

I ako bismo morali baš jako odabrati i ocijeniti što je Ljiljanino djelo "Ljubav u sjeni ratova“, možda bi trebalo reći i ovo: Dok nas provlači kroz razorene ulice Bliskog istoka, nekako se u čitatelju stvara toliko dubok i toliko jak antiratni osjećaj.

Dok stvaramo mentalne slike razaranja i smrti, više nego vrišti ta jaka poruka o besmislenosti ratovanja.

Ali ako se vratimo na početne postavke Ljiljanine knjige – ona je više puta priznala da je krenula u ratove sa svojim muškarcem zbog jednostavne stvari – ljubavi.

I baš kao što je Krušlin ispjevao na predstavljanju njezine knjige "Divno je biti nekome nešto“, u trivijalnom razgovoru složit ćemo se: Ljubav nije trivijalna. Ona nije smiješna.

Ona je najjača emocija koja pokreće svijet i zbog kojih radimo najveće ludosti! Ljubav se pokorava, ona čini čudesa, ona ima snagu jaču od rata i smrti i zato je vrijedna divljenja.

Dobacili smo njezinu muškarcu, i čije ime nije htio spomenuti ni glavni urednik Večernjeg lista na predstavljanju njezine knjige, – "Napiši i ti svoju stranu vaše priče! Voljeli bismo vidjeti sučeljavanje ljubavi.“

Njezin muškarac još nije pročitao Ljiljaninu knjigu, ali drugi nastavak već se nazire. Publika je rekla: "Želimo ga!“

POGLEDAJTE GALERIJU Visok, zgodan, plav: Mladić u prvim redovima na paradi. Svi šapću samo jednu stvar