Bahati čudak bez kojeg rock glazba ne bi bila ista

Umro je veliki Lou Reed, čovjek bez kojeg bi moderna glazba, pogotovo ona alternativnijeg usmjerenja, zvučala neusporedivo drugačije.

Karijeru je počeo kao lider Velvet Undergrounda, možda i najutjecajnijeg benda u povijesti glazbe, benda koji je usred utopijskih hipijevskih snova pjevao o sadomazohizmu, transvestitima i "junkiejima" iz najmračnijih rupa New Yorka te sablaznio tadašnje dušebrižnike filmski realističnim opisom ovisnosti o heroinu u istoimenoj pjesmi.

Pod pokroviteljstvom oca pop-arta Andyja Warhola, Velveti su snimili zasigurno najradikalniji album svoga vremena, "Velvet Underground & Nico", nakon čega je uslijedio brutalni izljev zaglušujuće buke zvan "White Light White Heat".

Odlazak multiinstrumentalista Johna Calea naznačio je i skorašnji kraj grupe, iako su prije toga pokušali postati običan rock-sastav te čak snimili i hit "Sweet Jane".

U narednim desetljećima Lou je ostao vjeran samom sebi, u jednakoj mjeri radeći remek-djela poput "Berlin" i pokazujući srednji prst publici albumima tipa "Metal Machine Music", od početka do kraja ispunjenog distorzijom, feedbackom i iritantnim škripanjem.

U sličnom izdanju vidio sam ga prvi i posljednji put na koncertu u Ljubljani, kada mu se toliko nije dalo svirati da je veći dio nastupa proveo gledajući na sat, a set-listu ispunio gotovo pa nepoznatim pjesmama koje je zadnji puta izvodio negdje 1975.

Ništa bolji nije bio ni kolaboracijski album "Lulu" koji je snimio s Metallicom, no sve takve bedastoće nikad neće moći pokvariti ono što je učinio šezdesetih i sedamdesetih, kada je sa skupinom čudaka i otpadnika stvarao punk, post-punk, noise i sve druge pravce alter-rocka.