Macron je postao predsjednik, ali Le Pen se ne predaje: što sve čeka Francusku?

“Evo ga naš Luj XIV. Hej, Luj!, Luj!”, čuli su se komentari dok se ispred pariškog Louvra orila Oda radosti, a dva velika ekrana ispred gomile okupljene na trgu prikazivala novoizabranog francuskog predsjednika kako korača prema bini, odakle će se po prvi puta obratiti javnosti predsjedničkim govorom.

Na trgu Carrousel de Louvre uoči dolaska Macrona (Foto: Jelena Prtorić)

Iako je govor trebao započeti u 22 sata, Macron je zakoračio prema Louvreu tek pola sata kasnije. Ni kašnjenje, niti prilično hladna večer nisu obeshrabrili ljude. Ispred staklene piramide Louvra, okupilo se i mlado i staro. Neki su se zaogrnuli zastavama, neki su mahali francuskim zastavicama, mnogi nosili torbe ili bedževe  “Macron president” (Macron za predsjednika) koji su se djelili na i oko trga i prije objavljivanja službenih rezultata. Bilo je tu i turista koji su ovo okupljanje shvatili kao zgodnu priliku da “dožive Francusku”. Kao i onih koji na francuskim izborima glasati ne mogu, ali bi voljeli vidjeti kandidata poput Macrona u svojoj zemlji. “Ja sam za Europu, i uz to još studiram financije, ovdje sam na Erasmusu.  Zaista volim Macrona. Sretna sam zbog Francuza, ovo je najbolji izbor za njih. Voljela bih vidjeti ovakvog kandidata u Italiji. Mi imamo grozne političare, treba nam predsjednik poput njega”, kazala nam je 24-godišnja studentica Marta koja je došla proslaviti ovu “europsku pobjedu”.

"Bankar, kapitalist, globalist..."

No niti broj okupljenih niti usporedbe s Lujem XIV nisu nužno znak posvemašnjeg uspjeha novog francuskog predsjednika. Štoviše, potonje su tek ironične kritike na račun onoga koji mnogi karakteriziraju kao predstavnika više klase, bez stvarnog doticaja s običnim, “malim ljudima”. I mnogi su od onih koji su se našli na trgu Caroussel de Louvre, tamo došli tek iz znatiželje, ne iz uvjerenja. Neki čak i usprkos svojim uvjerenjima.

“Ja nisam glasao za Macrona, uopće nisam glasao. Nezaposlen sam i mislim da će mi sada , kad je Macron izabran, biti mnogo teže. Ja sam ovdje da izmjerim temperaturu mase, da vidim stanje Francuske, kakvi su naši sugrađani”, objašnjava 21- godišnji Marco.

“Ovo što vidimo ovdje večeras je zabrinjavajuće”. Ljude koji su ili nasljednici, ili već imaju lagodnu životnu situaciju, koji nemaju zaista potrebe za politikom...Oni koji imaju, oni siromašni, nezaposleni, prekarni radnici, imigranti, bit će izbatinani tijekom idućih pet godina od strane Macrona i njegove menadžerske, bankarske vizije svijeta. Mislim da ćemo idućih pet godina proživjeti vrlo teške trenutke. Ljudi koji su ovdje večeras znaju jako dobro da će naškoditi Francuskoj, naškoditi siromašnima. A vidimo njihova nasmijana lica, ruku u zraku kako čekaju svoga vođu”, kazao nam je Louis (24).

Ovi strahovi nisu samo njihovi. Iako Macron jest, načelno, kandidat centra, daleko od toga da je uspio okupiti i ljevicu i desnicu. I dok je Francuska tijekom perioda koji se naziva petom republikom, na snazi od donošenja aktualnog ustava 1958. godina naovamo, bila uglavnom pod vladavinom desnice (uz iznimku dva Mitterandova mandata, te mandata Francoisa Hollandea na isteku), desne vlade nisu se usudile pretjerano zadirati u socijalna prava francuskih građana. Tjedno radno vrijeme je 35 sati, radnike se ne može “tek tako” otpustiti, a u slučaju otpuštanja sud često radnike obeštećuje visokim svotama. Za Macrona, koji obećaje nova radna mjesta, izlazak iz financijske krize, zakon o radu više nije sveta krava.

“Treba nam više fleksibilnosti i ne bojim se to reći”, kazao je Macron tijekom kampanje, dodavši i da “35 sati tjedno nije mnogo kada ste mladi”. Ono što je posebice zabrinulo sindikate, je najava da će s reformama o radu početi odmah na početku njegova mandata, već od ljeta. I da će ih donijeti bez odobrenju parlamenta, zahvaljujući zakonskom mehanizmu koji dopušta parlamentu da preda svoje izvršne ovlasti vladi, koja na taj način može u određenom vremenu donositi zakonske mjere bez da se zakon izglasa u parlamentu. Radikalna je to najava s kojom se ne slaže ni Laurance Parisot, bivša predsjednica udruge poslodavaca Medef, koja inače pdržava Macronom ekonomski program. “Za donošenje takvih mjera, potrebno je razgovarati sa sindikatima”, rekla je za Vijesti.hr. “Time će se izbjeći blokade i ogromni štrajkovi”, objasnila je.

"Ni Macron, ni Le Pen"

Pobjedu Macrona ne treba stoga gledati kao na potpuni uspjeh njegove kampanje. Dakle ne kao naglas “za” nego kao na glas “protiv” Marine Le Pen. Ne kao na trijumfalnu pobjedu, već kao na sprječavanje katastrofe. Neki su pozvali da se ne glasa ni za jednog ni za drugog.

Jedna je peticija, objavljena prije drugog kruga izbora, pozvala glasače da daju svoj glas Macronu, no tek nakon 17 sati, kako bi na taj način pokazali koliko je mnogo onih koji su glasovali protiv Le Pen, a ne za njega.

Institucija “republikanskog fronta”, sjedinjenja ljevice i desnice i njihovih glasača protiv ekstremizma, još je jednom bila ispoštovana, no s manjim žarom nego kada se 2002. godine u drugom krugu izbora dogodio sraz među Jacques Chiracom (desnica) i ocem Marine Le Pen, utemeljiteljem Nacionalne fronte Jean Marie Le Penom (esktremna desnica). Onomad su milijuni ljudi izašli na ulice kako bi prosvjedovali protiv Le Pena, pa je Chirac u drugom krugu odnio premoćnu pobjedu, a Le Pen tek  17,8 % glasova. Macronov uspjeh zasjenio je veliki postotak apstinencije na izborima, na rekordnoj razini još od 1969. ghodine, te značajni broj ljudi koji su glasali za Nacionalnu frontu, više od 11 milijuna Francuza.

Nacionalna fronta: razočarani, ali i zadovoljni

Zbog toga se u izbornoj noći među pripadnicima i podržavateljima Nacionalne Fronte nije osjetila prevelika tuga. Marine Le Pen je svoju izbornu večer odlučila organizirati u restoranu smještenom usred parka na jugozapadu Pariza. Brojni su novinari ostali vani, službeno zbog “nedovoljno mjesta”, neslužbeno zbog (kritičkog) načina na koji su izvještavali o kampanji Le Pen.

Akreditacija za izbornu noć s Le Pen (Foto: Jelena Prtorić)

Akreditacije su primjerice odbijene francuskim novinama Liberation, a njima su se solidarizirale kolege iz brojnih drugih francuskih i europskih medija, primjerice Buzzfeeda, Politica i Le Mondea, koji su odbili izvještavati iz njezinog stožera.

Naguravanje medija u stožeru Marine Le Pen u trenutku kada se spustila među svoje pristaše (Foto: Jelena Prtorić)

Što nije značilo da novinara nije bilo dovoljno. Štoviše, činilo se da je u prostoru više reportera nego pristaša Le Pen, koji su se okupili u ograđenom prostoru ispred bine, opremljene govornicom i dva velika ekrana, nešto prije osam sati, kada se u Francuskoj objavljuju prve izlazne ankete. U trenutku kada se na ekranu pojavilo Macronovo lice s natpisom “novi predsjednik”, dvoranom se zaorilo snažno buuuuu. Sasvim drugačija reakcija uslijedila je nakon nekoliko minuta, kada se Marine pojavila na pozornici i održala govor kojim je pozvala “sve patriote”, i ljevice i desnice, da joj se pridruže u daljnim bitkama, posebice predstojećim parlamentarnim izborima koji se u Francuskoj održavaju 11.lipnja.

Oduševljenje je popratilo dolazak Le Pen na binu (Foto: Jelena Prtorić)

Iako se u zraku osjetilo razočaranje, nije bilo tuge. Razlog tome je nikada prije ostvaren sjajan rezultat Nacionalne fronte, tj. 34%, te više od 10 milijuna glasova, dok stranka nikad prije nije uspjela dobiti više od 7 milijuna.

Plave ruže simbol su kampanje Marine Le Pen (Foto: Jelena Prtorić)

Ono što je naročito bitno je i da su Francuzi s vremenom postali prijemčiviji za ideje Nacionalne fronte, što označava određenu sociološku promjenu u društvu. Le Pen je miljenica radničke klase i onih s nižim primanjima, jer se uspjela nametnuti kao braniteljica radničkih prava.

Jedna od pristaša Marine Le Pen (Foto: Jelena Prtorić)

Ti isti nisu bili zastupljeni na njezinoj večeri. Iako se Marine Le Pen tijekom svoje kampanje trudila istaknuti da je otvorena svim Francuzima, bez obzira na njihovu rasu, geografsku ili društvenu pripadnost, većina se uzvanika sastojala od dobrostojećih Parižanina.

“Ja sam se pridružio Nacionalnoj fronti 2012. godine, dan nakon što je Francois Hollande izabran za predsjednika, kada sam na njegovom dočeku vidjeo marokanske, tunižanske i alžirske zastave...Trebamo Francusku vratiti Francuzima”, kazao nam je Thierry Devige iz Pariza. Za njega poraz na izborima također nije poraz, jer sve više Francuza poput njega prepoznaje “važnost politike Marine Le Pen”.

“Nismo uspjeli privući dovoljno široki spektar ljudi, u budućnosti moralmo biti otvoreniji kako bismo privukli sve više patriota, iz cijelog političkog spektra. No nećemo promijeniti naše stavove samo kako bismo dobili na izborima. Zadržat ćemo iste stavove, ali ćemo imati možda više pedagoški pristup, objasnit ćemo što su točno rješenja koje predlažemo i diskutirat ćemo o njima”, objasnio nam je Guy de Deballe buduću strategiju Nacionalne fronte za parlamentarne izbore. On je sam prije napustio Socijalističku stranku i pridružio se Nacionalnoj fronti 2015. godine, te je na njihovoj listi zastupnika za predstojeće izbore u lipnju.

Budući na loše rezultate i republikanaca i socijalista na predsjedničkim izborima, za očekivati je da će ovakvih “prebjega” biti još u neposrednoj budućnosti, kada se budu radile podjele uoči izbora. A kome će se više “bježati”, Macronu ili Le Pen, pokazat će predstojeći mjeseci.

.