'ZOVU ME NOSOROG' /

Jedini slijepi profesor povijesti u Hrvatskoj: 'Kao planinar bio sam na rubu nekih provalija'

Strastveni planinar, profesor povijesti i čovjek koji pokazuje da invaliditet od 100 posto ne mora biti prepreka. Večerašnji gost u RTL Direktu je Željko Brdala

VOYO logo
VOYO logo

Bilo je to prije 15 godina kada sam kao novinarka bila u Osnovnoj školi Dugave u Zagrebu, na satu povijesti koji do danas nisam zaboravila. Učenici su obožavali svog profesora, rekli su da je strog, ali pravedan. Bio je duhovit i predavao na način koji im je bio zanimljiv. Uz sve to: bio je i slijep. Prepoznavao je glas svakog od svojih 300 učenika, iz svih 12 razreda u kojima je predavao. Razred je u glavi zapamtio kao šahovsku ploču. Taj se profesor zove Željko Brdal. I jučer je objavio knjigu "S bijelim štapom put planina".

Od Papuka i Dilj Gore do Biokova do Mosora, nema planine na kojoj nije bio. Na 1831-dan metar visokoj Dinari, na 3086 metara visokom najvišem vrhu Austrije. Sve je počelo s njegovom kćeri, koja se upisala u planinarsku grupu u osnovnoj školi: a sada je svoje pustolovine s planina duhovito opisao na 300 stranica putopisa. I nije mu to prva knjiga: suautor je nekoliko udžbenika iz povijesti, a inače organizira i šahovska natjecanja.

Strastveni planinar Željko Brdal večerašnji je gost u RTL Direktu.

Sve je na kraju u imenu. Prezivate se Brdal, a volite brda?

Pa to je valjda bilo predviđeno nekim mojim genima. Iako su zapravo kombinacija Slavonije i Dalmacije, pa sam spojio to u brdima.

Čula sam da vas zovu i nosorog. Zašto je tako?

To je kum pokojnim me prozvao nosorogom zbog upornosti. Zato što moram zaista biti dovoljno uporan da bi savladao sve te prepreke po planinama. Prava kombinacija je bila slonorog ali to je sasvim druga priča.

Koliko je komplicirano planinarenje za čovjeka koji je slijep? Je li to znači da idete gore u planinu s dva štapa?

Pa idem s pratnjom, na neki način zaista koristim dva štapa. Tehnika je jednostavna, jedan je štap u pratnji u lijevu ruku, s drugim se oslanjam, s tim da to nije jedina tehnika. Još postoji tehnika kada je jako strmu i zahtjevno tada se zove 'Pruži mi ruku' jer dajem svoju lijevu ruku, pratnji u desnu i idem gore ili dolje, ovisno koliko je strmo.

Najsigurnije je zapravo, kad još imate jedan osigurač iza. Kombinacija je recimo kada je kakav teren, ali te dvije tehnike su sasvim dovoljne da se bilo tko, pa i bio slijep, može uputiti u planinu. Nije neophodno neka specijalna druga tehnika je sasvim dovoljna.

Jeste li ikada u svom planinarenju doživjeli neku opasnu situaciju?

Pa nisam bio nekim opasnim po život. Bio sam sigurno na rubu, doslovce na rubu nekih provalija, rupa, ali to vam je jedna prednost kad ih ne vidite. Ekipa se uvijek zeza na taj moj račun jer ja mogu proći pored neke rupetine, provalije. Ako mi ne kaže, ja neću skužiti. Iako, bilo je nekih situacija gdje sam ja zaista osjetio da sam na rubu, ali nikad ništa ne bilo po mene opasno, jer uvijek kažem, pratnja je bila ta koja je bila sa mnom. I ja se tad pretvaram u učenika koji ih pozorno sluša točno gdje moram staviti nogu, ruku, šta da radim. Tako da nema zafrkancije.

I nije samo da vi idete u planine, nego zapravo na to potičete i osobe s invaliditetom

Cilj moje knjige koju ste maloprije spomenuli da pokaže svim osobama s invaliditetom, da ništa nije nemoguće, da se može sve ako imate podršku prijatelja koji će biti s vama, ako imate volju, želju i neki motivi koji će vas gurnuti u nešto. Da je meni netko rekao prije trideset godina da ću planinariti, ja bih mu rekao da nije baš čist, jer kad sam oslijepio, morao sam se naučiti kretati s bijelim štapom po cesti, a kamoli po planini.

Na koji način slijepa osoba doživljava planinu? Kako ste znali da ste na 3000 metara nadmorske visine, na najvišem vrhu Austrije?

Rekli su mi. To mi je bio poklon za 50. rođendan pa su mi upalili svijeće. Kada hodate cijeli dan od 7. do 22., kad se cijeli taj dan držite s nekim za ruku, tada zaista znate da ste dugo hodali i nikad kraja. Ali to vam je nešto predivno. Ja sam tada tamo zaista stavio ruke na ledenjak. Bio sam blizu snijega. U podnožju te planine je bilo vruće, kad idete gore, tu imate sve što dolje u podnožju u nekom naselju ne možete doživjeti. To je fantastično. Zvuk nekog potoka, možda pjev ptica, šum vjetra. Svašta sam doživio u tome tako da preporučio bih svima.

Već 30 godina radite s učenicima, predajete povijest u osnovnoj školi. Je li dalje pamtite glasove svih svojih učenika?

Meni su najdraži osmaši jer njih već sve znam. Oni znaju mene, tu nema više nekih novina. Petaše moram tek upoznati. Oni sjede i dalje kao kad ste vi bili, kao na šahovskoj ploči. Svaka klupa ima svoje ime i prezime. Dakle, kao šahovsko polje, C3 i B2. Nitko se ne seli a da ja blagoslovim jer se ne usude. Znali bi da bi išli na repliku električne stolice.

Ona je ispred moje katedre, služi za ispitivanje, a to ju je prozvao davno jedan moj učenik da se osjeća kao da je na električnoj stolici. To je sad već legendarna klupa koja, eto, već 30 godina funkcionira.

Zanimljivo mi je bilo kad sam bila tom prilikom kod vas u razredu, svi vas učenici slušaju

Nekima je sigurno mozak na paši. Nekad i vi znate da neke pozorno gledate, ali možda vam je mozak negdje dalje. Ja ne očekujem da sad oni i mene pozorno slušaju, ali nastojim zaista to približiti na jedan zanimljiv način. Zahtijevam zaista red, rad i disciplinu jer nema zafrkancije. Kod mene ima hrpa humora i u knjizi i na poslu i svugdje, ali kad se radi, onda se fakat mora raditi. I nizak prag tolerancije za nerad. Ako ja mogu napisati udžbenik ili ovu knjigu, netko može prepisati zadaće i radnu bilježnicu. To je čista lijenost.

Rekli ste mi jednu zanimljivu stvar tad prije petnaest godina da je Britanci imaju ministra obrazovanja koji je slijep. Hrvatska ispada. Mi ga nismo imali u zadnjih 15 godina, hoćemo li ga imati za 15?

Ja moram reći da tu nismo se baš nešto proslavili. Ja sam jedini profesor povijesti koji je slijep u Hrvatskoj, koliko ja znam. Ima ih još troje koji predaju glazbeni. I tu bi podvukao crtu, dakle, premalo. Za razliku od, recimo, neke ne tako daleke prošlosti gdje je bilo puno jednostavnije, zaposliti se u toj branši.

Vaša je knjiga putopis o planinarenju, ali i sami ste maloprije rekli, to je na neki način i knjiga o tome da je sve vrhove moguće je osvojiti, i one prave i ove metaforički

U životu svaki dan imate neki, sad je to fora reći izazov, a zapravo je problem. Neka teškoća koja vam se čini nesavladiva. Ja ću kroz ovu knjigu nastojati promovirati da je zapravo zaista sve moguće. Ako imate cilj, želju, volju i motivaciju, ako naiđete na neki način podršku. Jer ja tu knjigu nikad ne bi napisao bez svoje prijateljsko planinarske podrške koja mi je neprocjenjiva u planini, ali i u svakodnevnom životu. Ako zaista imate cilj, morate naći način.

Ova knjiga isto mora pokazati osobama svih vrsta invaliditeta upravo to. Nema invaliditeta koji nije bio na izletu "Pruži mi ruku", ali uz podršku prijatelja iz Planinarskog društva "Željezničara".

VOYO logo
Pročitaj i ovo
VOYO logo
VOYO logo
Regionalni portali