Pogledajte prvi Dream Team u povijesti

Net.hr vam predstavlja svoj vremenski stroj koji će vas svakoga dana voditi kroz povijest sporta, u različite dijelove svijeta. Zaplovite s nama u dane kad je Pele igrao na Maksimiru, zašto se u Hrvatskoj počeo igrati hokej, što je bilo Del Pieru da Bokšiću ukrade auto, zašto je Divac varao na Gripama, kako su Dinamo i Hajduk rušili engleske velikane...Košarka je u bivšoj državi doslovce bio sport broj 1. Čast nogometu koji je bio najpopularniji, no ništa manje nije popularna bila košarka, a daleko uspješnija, i na klupskom i na reprezentativnom planu.

Medalje, nerijetko i zlatne s europskih i svjetskih prvenstava, olimpijskih igara, klupski naslovi prvaka i plejada igrača koji su bili svjetske veličine u sportu kojim su se bavili najveća je reklama košarke bivše zemlje koja je košarkaški bila prava – velesila.

Velika, ako ne i najveća. Ovo je priča o generaciji iz 1978. koja je osvojila zlatnu medalju na svjetskoj smotri u Manili, na Filipinama. Tadašnja jugoslavenska javnost, razočarana zbog neplasmana nogometaša na SP u Argentini, okrenula se posve košarci, reprezentacija je bila jaka i željela je zlato.

Na dalekim Filipinama ga je i osvojila, kao i uvijek u dramatičnim okolnostima finalne utakmice protiv Rusije. Na koncu je bilo 82:81, nakon produžetaka, jer je utakmica zvaršena sa 73:73.

Utakmicu je u golemoj manilskoj dvorani pratilo uživo čak 32 tisuće gledatelja, a u tadašnjoj državi ulice su za vrijeme telvizijskog prijenosa bila potpuno prazne.

Ta je generacija igrača bila je upamćena po jedinstvenom rekordu. Pažljivo pročitajte. Tadašnja reprezentacija Jugoslavije osvojila je zlatnu medalju u Manili 1978. upisavši u deset utakmica svih deset pobjeda, uz rekordan prosek koševa po utakmici - 103,3.

Na tom prvenstvu najviše košava za svjetske prvaka postigli su Dražen Dalipagić (200), Dragan Kićanović (164) i Ratko Radovanović (120).

Evo i rezultata svih deset utakmica: Senegal 99:64, Južna Koreja 121:85, Kanada 105:95, Filipini 117:101, Italija 108:76, Sjedinjene Države 100:93, Sovjetski Savez 105:92, Brazil 91:87, Australija 105:101, Sovjetski Savez 82:81.

Za one koji se sjećaju ovih igrača bit će posve jasno kakva je to bila momčad. Za one koji nisu bili suvremenici ove generacije reći ćemo samo jedno.

Nikad prije ni poslije nije bilo takve košarkaške momčadi izjednačene po kvalitetama igrača baš na svim pozicijama. Ta momčad doslovce nije imala slabu točku, slabijeg igrača, svi su ravnopravno bili – odlični!

Evo i jedne zgode, da se objasni u kakvom se i političkom okruženju igrala ta finalna utakmica. Dvadesetak godina kasnije, kapetan tadašnje reprezentacije Sovjetskog saveza, Sergej Bjelov je rekao:

4. Peter Vilfan 5. Dragan Kićanović 6. Rajko Žižić 7. Andro Knego 8. Željko Jerkov 9. Branko Skroče 10. Zoran Slavnić 11. Krešimir Ćosić 12. Ratko Radovanović 13. Duje Krstulović 14. Dražen Dalipagić 15. Mirza Delibašić"Na SP u Manili me prije finalne utakmice jedan novinar iz Jugoslavije pitao kako je moguće da zemlja s 23 milijuna stanovnika, ta Jugoslavija, pošalje u Manilu 39 novinara, a SSSR sa 250 miliona stanovnika samo jednog? Odgovorio sam mu: 'Nije problem što je došao samo jedan, već što taj jedan nema pojma o košarci jer je iz KGB-a'. Oh, da, imao sam dosta problema zbog toga“, rekao je Bjelov.

Dakle, čak 39 novinara iz tadašnje Jugoslavije je bilo na Filipinama za vrijeme Svjetskog prvenstva, ta brojka ni danas nije približno moguća, kako su redakcije već orijentirane na štednju.